- Zlatousti, hoće li nam se zaista suditi na kraju svega? |
Europska Unija, pred kraj 2030-ih. |
- Zlatousti, kako da se klonimo nevolje? |
Osim diktature isprazne zabave, čovjek se više ne može osloboditi ni mladosti. To dvoje nekako ide zajedno. Mama mi je uvijek govorila kako se mi mladi ne znamo zabavljati, a ja sam, mlad i zelen, ljutito puhao. Naravno, mame su uvijek u pravu. I sada, kad sam se poveselio kako ću se napokon moći zabaviti ugodnim i mirnim opuštanjima četrdesetgodišnjaka, ne mogu se osloboditi mladosti koja me prati u stopu kao dosadna uš! |
- Zlatousti, kako si pronašao Boga? |
Pa tako i krenemo put Komisije. Voljena mi kao potpora ovaj put, moj nepokolebljivi suborac i čuvar u ratu za zdravu pamet. Svaka nova instanca zdravstvenog sustava novi je izazov za istu. |
Za razliku od mog Običnog doktora (onaj opće prakse) koji je pravi paničar, Nadležni je vrlo cool prema administraciji. I sad, kako je to zaista dugo bolovanje, ne može proći bez nekakve komisije na kraju svakog mjeseca. Nadležni je na onaj papirić s povijesti bolesti napisao nešto u stilu kako „pacijent nije u stanju na komisiju sam, pa preporuča da ode supruga“. Obični doktor vrti papirić, gunđa i mršti se. Nešto se ne uklapa u njegovu štrebersku sliku. A šta će, Nadležni je Nadležni, što je napisano napisano je, glavno da je crno na bijelom, dakle njegova odgovornost nije... |
- Zlatousti, postoji li Bog? |
Ljudi neobično cijene iskrenost. Stalno je traže i očekuju. Od drugih ljudi, naravno. Sa sobom su donekle popustljiviji. |
Napokon sam zapamtio jedan san! |
Jasno da sam pomislio kako dobijam pogrešan lijek za svoju boljeticu. |
- Zlatousti, zašto smo svi uvijek tako nesretni? |
I otputimo se ljubljena i ja. Preporuka, dogovor telefonom, sve fino, pronađemo nekako zgradu i stan. Dočeka nas čiča sa sijedom bradicom, živahnih očiju iza očala spuštenih na vrh nosa. Malko je smeten. Da, baš kao na filmu. I ja sam to pomislio. Sjednemo u udobne naslonjače udobnoj sobi, jedino ispred nas nekakvi panjevi na tepihu. Čiča udobno smjesti noge na jedan. Gleda moje papire i mrmlja. Ja baš nisam govorljiv, temeljito proučavam panjeve. Moja žena i on sasvim ugodno časkaju, meni neugodno jer je o meni. Pita me ponekad ovo ili ono, a na kraju zaključi: |
- Doktore, zar ne bih trebao na kakvu psihoterapiju? – pitam već po ne znam koji put. Zapravo, svaki put. |
Čuo sam rečenicu koja me potakla na neobičnu misao. „Trećeg dana bog je uskrsnuo i proslavio se svojim najvećim čudom“. |
U subotu pred Uskrs uvijek se spomenem Jude Iškariotskog. Uvijek s nježnošću, gotovo krležijanski sentimentalno u duhu plavorumenog neba na svetim sličicama. Ima tek koja godina kako su ga se sjetili promotriti iz drugog kuta, nakon što su pronađena evanđelja vezana uz njegovo ime. Dobro jutro! Čovjek je morao odigrati najnezahvalniju ulogu od svih dvanaest dodijeljenih. Ne bi me čudilo da je baš on onaj najmiliji učenik. Ključna uloga predstave, što reći, golgotski misterij zatrokirao bi na najosjetljivijem mjestu bez dotičnog poljupca. |
Nevjerojatna je bila učinkovist pravosuđa u starom Rimu. Kakav Haag! Pogledajte samo Isusov slučaj. Sve u jednom danu: od uhićenja pred zoru, preko istražnog postupka (bičevanje), nekoliko prizivnih postupaka (loptanje između Pilata i Kaife), provedbe referenduma („raspni ga, raspni ga“), do presude i egzekucije. Kao urica! I to još u nekoj vukojebini od provincije daleko od metropole. |
Svi znamo da je demokracija laž. Podvalili su nam. Nije idealno, ali najbolje što imamo, cinično je zaključio engleski debeljko, ratnik i gentleman. I svi znamo da je sve to laž, ali smo zaboravili što je to idealno, i naravno, samim tim najbolje. Zašto je demokracija laž? Hoću li se sad obrušiti na parlamentarizam, civilno društvo itditd. Ne i ne! Meni je svejedno u kakvom društvu živim, politički, ja sam kršćanin, što znači da za državu u kojoj bih volio živjeti na ovom i ovakvom svijetu nema mjesta. |
Zašto se ne utekneš bogu? I to su me pitali kad su moje nevolje došle do izražaja. To je pitanje prekomplicirano da bih ga objašnjavao bilo vjernicima, bilo nevjernicima, već zarad osebujnosti mog odnosa sa svevišnjim. Kako sam sklon misticizmu moj odgovor teško da bi zadovoljio bilo koju od suprotstavljenih strana, pak sam se odlučio šutjeti. A šutnja je jedan od osnovnih načina komunikacije između mistika i boga. Nešto u stilu: svak neka radi svoj posao; bog svoj, ja svoj. Ne pada mi na pamet gnjaviti više sile svojim tricama. Svu popudbinu za život na zemlji već sam dobio. S čim imam, s tim klimam, mislim si. Ako sam ušao u „tamnu noć duše“ tim bolje, to je već veliki napredak! (vidi: Sveti Ivan od Križa i srodna literatura). „Zašto bog šuti?“ često vape ljudi, a ja mislim da šuti jer je mudar. Kog vraga više ima reći? A i tko kaže da šuti. Tišina je rječita. |
Nastojim ne razmišljati previše. |
Kasnije je Nadležni objasnio mojoj ženi u čemu je kvaka s traženjem lijeka komisijski. Na znanje i ravnanje javnosti, makar i malobrojnom čitateljstvu ovog bloga; dobro je znati jer je konkretno, nije subjektivni pogled na stvar jednog dijagnosticiranog psihotičara. Možda nekom i pomogne. |
Sad, kako je Nadležni dok ipak nadležni, što će reć službeni, nije baš moglo proći da me pilsevima snabdjeva ispod stola. Za prvu ruku ide, ali nikako dugoročno. A on me naumio dugoročno drogirati. |
Najprije sam dobio pilseve koji su mi rasturili probavni trakt. To sam pripisao mojoj nenaviklosti. U životu sam uglavnom pio samo dvije vrste: andol i aspirin, ovisno o tome imam li vrućicu ili glavobolju. Ostalo su bile iznimke. |
< | travanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |