Čovjek s vilicom u svijetu juhe

nedjelja, 29.04.2007.

Zlatousti i pokvarenjaci

- Zlatousti, hoće li nam se zaista suditi na kraju svega?
- Hoće.
- Hoće li sudac biti strog?
- Hoće.
- Jao, jao, jao!!!!!
- Kog vraga sad lelećete?
- Pa bojimo se!
- Aha! Znači već znate presudu, pokvarenjaci?

- 20:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.04.2007.

...oni buju tebe rista ravno na sud!

Europska Unija, pred kraj 2030-ih.
Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, već dva desetljeća ujedinjene, poznate kao „Zemlje Balkanluxa“, napokon su, posljednje na kontinentu, primljene u Europsku Uniju.
Sve se to nije pretjerano ticalo hrvatskog državljanina Stanka Ludludića, krepkog umirovljenika od preko sedamdeset. Možda je malo gunđao jer više neće moći hraniti golubove (propisi o zaštiti životinja). Ubrzo nakon proslave ujedinjenja, dok je sjedio u parku s drugim umirovljenicima, uhićen je.

Nekoliko dana kasnije. Divovska zgrada Centralnog suda za građanske delikte, valjda u Haagu.

Sudac: Gospodine (stavlja naočale i gleda u spis) Ludludić, razumijete li optužnicu?
LL: Pa ne baš...
S: Niječete li da je u vašem stanu pronađen PLIŠANI MEDVJEDIĆ? (napravi zgroženu facu gadljivog zgražanja)
LL: Pronađen je, pa što? Zato sam uhićen?
S: Gospodine, nepoznavanje pozitivnih zakona Unije ne amnestira vas ako ih prekršite! Plišani medvjedići su OPASNI proizvodi!
LL: Gospodine suče, uz svo dužno poštovanje, ne uviđate li u tome neki apsurd?
S: Ne! Ne uviđam apsurd da u kući protuzakonito držite opasne proizvode!
LL: Moj medvjedić nije nikom naudio. To je moja osobna uspomena iz djetinjstva. Medvjedić je star već preko 60 godina. Nije čak ni kupljeni proizvod, već ručni rad moje tete. Ona je bila umjetnica. Napravila ga je samo za mene. Ne vidim što je tu opasno...
S: U medvjedićima može biti opasnih tvrdih predmeta koji mogu nauditi djeci!
LL: Ali u ovom nema. Osim toga, ja čak i nemam djece...
S: Vi ste neki pametnjaković, Ludludiću, ali mi znamo s takvima, znamo mi kako s podrivačima Demokracije, osobito s vama, ljudima s čudnim prezimenima s istoka Unije!
LL: Teško da podrivam demokraciju mojim medom...
S: Vi mislite da mi ne znamo sve o vama?!! Da ste prikriveni fašist!
LL: Fašist? O, ljudi...
S: Da, fašist! Hoćete reći da nemate fašistički propagandni materijal u svom stanu! (dosta je ljut)
LL: (zbunjeno gleda)
S: Hoćete reći da nemate fotografiju nacističkog vojnika u svojoj vitrini?
LL: Gospode bože, pa vi se šalite? Ili ste ludi? To je fotografija mog djeda iz drugog svjetskog rata. Nije bio nacist, bio je mobiliziran.... to se u nas zvalo domobranstvo. Fotografija je stara skoro sto godina, koji vam je đavo? Jedina koju imam od djeda...
S: Otežavate si situaciju nepoštivanjem suda! Niti se šalim, niti sam lud, a zazivati religijske subjekte može vas koštati dodatnih pet godina! Ovo je sekularna država i sud je državna institucija. Ateistički osjećaji građana mogu biti povrijeđeni vašom verbalnim nasiljem!
LL: Ateistički osjećaji? Pet godina? Pa koliko ću onda dobiti za medu?
S: To ću ja odrediti! Ljude poput vas treba najstrože kazniti jer ste opasnost za Demokraciju. Srećom što ima svjesnih građana koji su vas prijavili!
LL: Tko bi me prijavio. I zašto? Pa ja sam penzić. Do kontejnera i doma, malo sjedim u parku, to je sve.
S: Niječete da ste vrijeđali svog susjeda po rodno-spolno-seksualnoj liniji u vezi njegovog gay opredjeljenja?
LL: Vrijeđao? Nemam pojma o čemu govorite!
S: (vadi stenogram) Ovdje lijepo stoji da ste duboko povrijedili pripadnosno-manjinske osjećaje vašeg susjeda Guzičića dana 13. 12. prošle godine.
LL: Susjeda Guzičića? Pa ja pojma nemam da je on gay! Niti sam ikad vrijeđao gejeve. Dapače, imam i prijatelje...
S: Molim, ovdje lijepo stoji što ste rekli. Rekli ste mu kako vam je jako teško otkako vam je umrla supruga!
LL: Pa... teško mi je! Bili smo zajedno čitav život!
S: (nastavlja neosjetljivo) I rekli ste kako nikog osim nje niste voljeli i kako je laž da se ne može čitav život voljeti jednu ženu.
LL: Pa kad sam je volio!
S: Takvim opasnim heteroseksualno isključivim izjavama ozbiljno ste povrijedili osjećaje svim građanima homoseksualcima, destabilizirali ste demokratsku ravnopravnost, osim toga narušili ste pozitivne zakone o sigurnosti posjedovanjem opasnih ilegalnih proizvoda, a u kući širite antidemokratsku propagandu sumnjivim fotografskim materijalima. Bojim se da mi ne preostaje drugo nego izreći vam najtežu kaznu. S obzirom na vaše godine, u zatvoru ćete provesti ostatak života, i to u najstrožim uvjetima! Dobivat ćete nestandarzirano jelo: prekratke banane i preuske mrkve te kupus nepropisnih gabarita!
Neka vaš sramotni primjer bude pouka ostalima!

ŽBAM!

Kraj suđenja.

- 00:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Zlatousti o nevolji

- Zlatousti, kako da se klonimo nevolje?
- Zašto biste se klonili nevolje?
- Ne valja biti u nevolji!
- Biti je nevolja.

- 22:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.04.2007.

Teror mladosti

Osim diktature isprazne zabave, čovjek se više ne može osloboditi ni mladosti. To dvoje nekako ide zajedno. Mama mi je uvijek govorila kako se mi mladi ne znamo zabavljati, a ja sam, mlad i zelen, ljutito puhao. Naravno, mame su uvijek u pravu. I sada, kad sam se poveselio kako ću se napokon moći zabaviti ugodnim i mirnim opuštanjima četrdesetgodišnjaka, ne mogu se osloboditi mladosti koja me prati u stopu kao dosadna uš!

Ja doista iskreno ne vjerujem u ideal „mladosti“. Nikad se ne bih vratio u mlade dane zbunjenosti, adolescentskih vrućica, beznadnih zaljubljivanja, besparice, sjedenja u idiotskim školama i jeftine romantike. Ali nešto se promijenilo, mladost ne želi ostati tamo gdje joj je mjesto. Kud god se okreneš svi se furaju na mladost. Proćelavi trbušasti vršnjaci se furaju na mladiće. Ženske od 40+ se furaju na modele. Ljudi poslije posla ne idu doma nego idu van. Svi su jako puni energije i nitko nije umoran. Muškarci kupuju kozmetiku, a žene odlaze u teretane. Sve što sam čitao da je pošast bolesnog američkog društva došlo je preko noći k nama i više se ne možeš osloboditi nasilnog mladenaštva!

Poremetili su se i odnosi. Svi su pod prisilom. Mladi su bahati po prirodi stvari, jer je normalno da je mladost bahata. No, njihova bahatost se bez puno priče proširila i prema starijima. A čuj, 'oćeš biti mladić, onda trpi!

Danas je vrlo nepristojno, i u društvu će vas poprijeko pogledati kao natražnjaka ako mlađu osobu upozorite na neiskustvo i bedastoću. Nema toga više! Sad stariji oponašaju mlade, preuzimaju njihovu šatru, modu, muziku, moraš biti „in“, moraš biti u formi, moraš znat njihove „spike“. Znam ne jednog kretena koji to radi. Neki tateki od skoro pedeset, očevi odrasle deriščadi, idu po klubovima, slušaju hiphop, flertaju s mladim komadima, u sve upućeni i „sve znaju“. Je, aha. Ne zna ni kako se zove kad navečer legne a rame žiga, srce trokira, a on sav ufuran u praćenje trendova koji mu znače koliko i opatici seksi rublje.

Ne pristajem na taj teror. Križaljka, šetnja, lagana večerica sa ženom, fino vince, ugodno i tiho društvo, od svega toga mi se dizala kosa na glavi kad sam bio mladić. Što je normalno. E, sad mi se to sviđa! Što je također normalno! Napokon sam dočekao mirniji ritam.

I onda me zadesi svijet koji me želi uvjeriti kako nije normalno imati normalne godine koje ti slijede... jer, kao, nisi živ ako usporiš.

- 10:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.04.2007.

Zlatousti: pronađen

- Zlatousti, kako si pronašao Boga?
- Nikako.
- Kako ga onda poznaješ?
- Bijah pronađen.

- 00:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 21.04.2007.

Tamna ulica malih lopova

Pa tako i krenemo put Komisije. Voljena mi kao potpora ovaj put, moj nepokolebljivi suborac i čuvar u ratu za zdravu pamet. Svaka nova instanca zdravstvenog sustava novi je izazov za istu.

Treba li opisivati kako to tamo izgleda? Već pogađate: hodnik, desetak sjedalica uz zid, stotinjak ljudi natiskanih kao marva, zagušljivo, moraš se probiti do mjesta gdje odlažeš dokumente, ljudi čekaju i na stubištu koje je barem malo svjetlije. Čekaš da te prozovu. Svi izgledaju jadno, pa da, bolesni su, jeftina država, siromašno zdravstvo, jad i tuga. Ali zakon je zakon. Za sve jednako, osim za privilegirane. Ovdje ih očito nema. Bakice na štakama, ljudi u gipsu, trudnice... Trudnice? Zanimljivo. Ustanove da je žena trudna, ali ona mora svaki mjesec doći čekati kako bi komisija potvrdila da je trudna. Zakon je zakon!

A odmah shvatiš i zašto je zakon zakon. Na metar od mene tri šljakera, bazde na prvi jutarnji „mirogojček“. Iz iste su firme, kao babe ogovaraju šefove. Psuju pravo hrvatski, od alfe do omege, s kraja na kraj neba, po svim svetačkim rodbinskim linijama, uključujući i crkveni inventar. Ležerno na sav glas pričaju kako su potkupili doktora nekakvim suhomesnatim proizvodima i „kak im komisija nemre niš“ i kako su se izvukli od posla. Eto radi koga komisije i postoje. Zbog njih trudnice i invalidi čekaju kao stoka. Lijen, glup i zao naraštaj, tri prvoklasna primjerka zagađuju mi upravo akustičnu sliku. Pa ipak, koliko god da sam depresivan i smućene koncentracije, pitam se treba li ih naprečac osuđivati. Iskreno, ne znam. Ne vjerujem u teoriju da su ljudi proizvod društva. Ako si čestit, čestit si. Društvo je proizvod ljudi. Neodgojeni ljudi – divlje društvo. Barbari.

Treba imati na umu da je ovaj moj izvještaj, i ova razmišljanja, svojevrsna naknadna pamet. Prisjećanje, naknadna interpretacija. U tom trenutku u mojoj glavi nije bilo niti jedne jedine sređene misli. Samo panika, drhtavica i znoj. Sav napor uma i tijela bio mi je da suspregnem trenutni bijeg. Daleko od gomile, smrada i zvukova, negdje gdje je mir. I u grob bih živ legao samo da nađem mir, mir i tišinu. Sad mi je tek jasno kakva me nevjerojatna iluzija bila zaposjela. Ne možeš naći mir, pa makar i u grobnici, ako nemir koji te trese dolazi iznutra, negdje iz tebe samog!

Snagom volje, snagom kemiikalije pod kojom sam već mjesecima i snagom moje drage prisiljavao sam se strpljivo čekati. Napokon, prozovu i moje ime. Prestravljen, ulazim pred komisiju „koja me želi vidjeti“ i molim boga i vraga, sve svete i proklete da uspijem progovoriti rečenicu, ma barem riječ kroz stisnuto grlo! Napinjem sve snage da ono što budu rekli ne bude samo zvuk na dnu bačve, nego nešto razumljivo u kaosu u mojoj glavi. Zahvalno pomislim kako je blagotvorno što sam pod utjecajem lijekova. Oni su kao tračnice po kojima kliziš naprijed protiv svoje volje, koliko god se pri tom tresao od straha.

U kancelariji njih troje doktora. I lud i drogiran ipak vidim da su i oni izluđeni od posla i gužve, upravo opsade kojoj su izloženi. To me prestravi još više.
- Odobren vam je još jedan mjesec. Do viđenja. Slijedeći!
Izlazim u nevjerici. Htjeli su me vidjeti, a nisu me ni pogledali. Doslovno.
Trebam li opet pitati tko je ovdje lud?

Čudna, čudna je život predstava, i baš se meni dogodilo da pogubim sve konce svoje uloge.

- 11:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.04.2007.

Slavna artiljerija stiže na cilj

Za razliku od mog Običnog doktora (onaj opće prakse) koji je pravi paničar, Nadležni je vrlo cool prema administraciji. I sad, kako je to zaista dugo bolovanje, ne može proći bez nekakve komisije na kraju svakog mjeseca. Nadležni je na onaj papirić s povijesti bolesti napisao nešto u stilu kako „pacijent nije u stanju na komisiju sam, pa preporuča da ode supruga“. Obični doktor vrti papirić, gunđa i mršti se. Nešto se ne uklapa u njegovu štrebersku sliku. A šta će, Nadležni je Nadležni, što je napisano napisano je, glavno da je crno na bijelom, dakle njegova odgovornost nije...

I tako moja voljena na kraju svakog mjeseca ode tamo, ovjeri papire i država mi uredno isplati skresanu crkavicu koju saborski zastupnici s indignacijom odbijaju jer, hvala bogu, oni bolovanja otvarati ne moraju, kako znamo, pa makar ležali i u zatvorskoj bolnici.

Već da će i proljeće granut, a moja draga vraća se s novošću:
- Idući put moraš otići osobno. Komisija te želi vidjeti, papirologija više nije dovoljna.

Doktor Obični trijumfalno diže obrvu. Zastava birokracije zavijorila je novom snagom i on opet osjeća čvršće tlo pod nogama. Jedva se suspreže trljati ruke što se Hipokrat još jednom okrenuo u grobu. Kotačići Zlog Imperija vraćaju se na mjesto i krv još jedne neduže žrtve podmazat će nezaustavljivi birokratski stroj. Njemu će tamo neki Nadležni slat ženu umjesto žrtve u ralje komisije...

- 14:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.04.2007.

Zlatousti: kad je Bog

- Zlatousti, postoji li Bog?
- To je kao da pitate postoji li svijet.
- Ali gdje je On?
- Gdje? Zašto nikad ne pitate kad je?
- Ali Zlatousti, mi nikad ne pitamo kad je svijet.
- Naravno da ne pitate. Znate li odgovoriti: kad je svijet?
- Pa kad bi bio, sad!
- Eto.

- 12:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 18.04.2007.

Pljuni istini u oči

Ljudi neobično cijene iskrenost. Stalno je traže i očekuju. Od drugih ljudi, naravno. Sa sobom su donekle popustljiviji.
Mene pak iskrenost nikad nije pretjerano oduševljavala. U barbara to obično znači krajnju nepažljivost prema drugima. Što na umu, to na drumu, pa kako se kome sviđa. Ako nekog povrijedi, tja, njegov problem. Naša iskrenost prije svega. Iskrenost tako obično bude zamaskirano sebeljublje, a povrh toga i samodopadnost.
Kad drugi put budete ponosno mahali svojom iskrenošću prisjetite se da ste, na kraju, najvjerojatnije bili bezobrazni ili tek neuljudni.
Iskrenost, kao i molitva, ima smisla jedino u intimi. To znači u samoći, ili s nekim s kim dijelite intimu.
Hmm, jeste li zapazili da je intima podijeljena s drugom osobom nešto kao proširena samoća?

- 10:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.04.2007.

Polarna svjetlost ili noćni dan

Napokon sam zapamtio jedan san!
Nije da sam se trudio. Nije ni da volim pričati snove. Pretpostavljam da je to drugima podjednako dosadno kao što je i meni slušati kad netko prepričava što je sanjao, pogotovo ako prepričava potanko.
Zapamtio sam ga jer me sam san probudio. Kad doktor Nadležni ne bi stalno kao papagaj ponavljao "to je biološki, to je biološki" možda bi mu bilo zanimljivo čuti što sam to sanjao, za razliku od onoga što mi inače nije dalo spavati.

Sanjam da se budimo usred noći i odlazimo van pogledati što je to tako čudno. Nismo jedini. Mnoštvo susjeda u pidžamama i ogrtačima izašlo je iz kuća i gleda začuđeno u nebo i oko sebe. Vani je blještav dan. Svi provjeravaju satove, zovu mobitelima, čude se. Svjetlo nije dnevno, čudno je, difuzno, kao da je netko ispalio raketu za osvjetljavanje, samo što rakete nema. Sve je u jakom kontrastu, a nebo je svjetlosivo, gotovo bijelo, bez sunca. U isti mah sam zadivljen i prestrašen. Izgleda li ovako polarna svjetlost? Tisuću pitanja navali mi kroz glavu i od toga se probudim.

Još uvijek smeten, sjedim u krevetu i odlučim ovaj san uzeti kao dobar znak.

- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.04.2007.

Diktatura zabavljača

Jasno da sam pomislio kako dobijam pogrešan lijek za svoju boljeticu.
Općenito krivim lijekovima tretiramo krive stvari.
Na primjer, nesretni smo, pa se liječimo zabavom. Ljubav liječimo alkoholom. Ili prežderavanjem, ovisno o spolu. Osjećaje liječimo razumom, pretilost liposukcijom, ružnoću kirurgijom, a mrak atomskom energijom.
- Klonite se teških tema, teške literature. Nikakva filozofija, samo lagano i opuštajuće, nešto što će vas oraspoložiti. – preporuča mi doktor Nadležni rezolutno.

A mene uvijek rastuži sva ta silom nametnuta zabava. Stalno je i svuda oko mene. Sve mora biti zabavno i svi se moraju zabavljati. Jasno mi je da se nitko ne da tupiti smislom, i sam sam umoran, svi smo danas umorni. Ali umorni smo od laži. Nitko se nije umorio od teškog posla. Ili, sačuvajbože, razmišljanja. To neprestano laganje je ono što je zamorno. I zabava je takva. Lažna. Kao nekakvi jadni klaunovi ljudi se ubijaju zabavljajući se, već im je dosadna sva ta zabava, ali oni ustraju i ustraju. Tupe prijatelje i stalno žele biti zabavni.
Nesretni zabavljači zasipaju nas novim ispraznostima. Teško je ispuniti ispraznost. Lako je prekriti ju jeftinom zabavom. Nesretno čovječanstvo gladno je, ali ne može se sjetiti čega. Stoga guta zabavu kao pilule za šarene snove. Ja vidim da to nije sreća. Ako sam malo lud, nisam blesav.

I točno, nisam ja neki veseli čovjek, pogotovo ne sad, u ovom stanju u kojem jesam, ali znam dobro što je veselje i ide mi na živce to brkanje veselja i zabave. Zabava = veselje = sreća. Pa, nije! Provjeri u rječniku! Može biti, ponekad, ali to nije formula. Jedino marketinška industrija ima koristi od takve formule, valjda je zato i nameće.

Što me začuđuje je ponavljanje. Uvijek klišeji. Zabava je klišeizirana. Kako nekog može veseliti jedno te isto po stoti put? Ipak, zabavljamo se uvijek ispočetka na isti način. Bit će da je to zato što je ljudska pamet ipak kratka. Bedacima sve brzo dosadi. Tada im podvale stvar od prekjučer, jer im je dosadila ona od jučer. Sutra će htjeti jučerašnju, jer im je dosadila ona od prekjučer. Divovska modna revija raspoređena u sezone. Krpe ovakve, krpe onakve, ali zna se što je kada šik.
Zabava je ubijanje dosade. Zapravo, nova religija.
Izgleda da ljudi ne mogu nego ponavljati. Da, „ništa novo pod kapom nebeskom“.

Volio bih da sam ja sad rekao nešto novo.
Barem nisam hinio da sam zabavan i da se ujedno ludo zabavljam.
Nisam rekao ništa novo, ali sam sad, u ovoj noći, sretan čovjek, i ne trebam ništa da popunim prazninu.
Praznina je ono što jest. Ispraznost je praznina koja glumi da je ispunjena.
Praznina je dobra.

Ali daleko je zen.

- 01:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 13.04.2007.

Zlatousti o sreći

- Zlatousti, zašto smo svi uvijek tako nesretni?
- Zato jer ne znate što je sreća.
- Pa što je sreća, Zlatousti, reci nam!
- Kad bih vam kazao što je sreća, ne biste razumjeli.
- Pokaži nam. Želimo naučiti.
- Tada prvo zaboravite da sreća uopće postoji.
- Kako ćemo onda biti sretni?
- Zaboravit ćete da ste nesretni.

- 01:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.04.2007.

Dark Side of the Moon

I otputimo se ljubljena i ja. Preporuka, dogovor telefonom, sve fino, pronađemo nekako zgradu i stan. Dočeka nas čiča sa sijedom bradicom, živahnih očiju iza očala spuštenih na vrh nosa. Malko je smeten. Da, baš kao na filmu. I ja sam to pomislio. Sjednemo u udobne naslonjače udobnoj sobi, jedino ispred nas nekakvi panjevi na tepihu. Čiča udobno smjesti noge na jedan. Gleda moje papire i mrmlja. Ja baš nisam govorljiv, temeljito proučavam panjeve. Moja žena i on sasvim ugodno časkaju, meni neugodno jer je o meni. Pita me ponekad ovo ili ono, a na kraju zaključi:
- Ja ne bih preko vašeg nadležnog liječnika. Kod vas je to biološki. Mislim da vas on dobro vodi. Ne možemo raditi terapiju. Vi možete doći na razgovor, ali iskreno, čemu da plaćate tristo kuna samo da vas ja malo utješim.
I nasmije se srdačno i, kao da mu je neugodno, naplati svoj sat.
Ah, propao je rezervni plan! Mislio sam kako ću imati što nabiti na nos Nadležnom idući put.

A idući put, kod Nadležnog, ja kažem gdje sam bio i što je bilo. Smije se on:
- Neka, neka! Baš mi je drago da ste bili!
Uživa kao prasac što je bio u pravu.

Surađuj, samo surađuj. Osjećam se kao Frodo u Mordoru kad je morao navući oračke prnje i marširati s njihovom kolonom. Pa onda barem mogu biti peta kolona, kad su me već uhvatili!
Sa svakom progutanom pilulom prisjetim se, kao u nijemoj molitvi, zrake sunca koju sam progutao na početku mog zatočeništva.
Ne možete zaustaviti fotosintezu, gospodo!
Ovaj je vojnik imun na mrak. Ali vi to još, srećom, ne znate.

- 02:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.04.2007.

Nevoljni Vojno

- Doktore, zar ne bih trebao na kakvu psihoterapiju? – pitam već po ne znam koji put. Zapravo, svaki put.
- Ne, ne. To bi bilo kontraindicirano. Možda jednom. Nikako još sad. Kažem vam, kod vas je to biološki.
„Surađuj, surađuj“, mantram, i tako to opet završi. Osim toga, drogiran, puno lakše se pomirim s autoritetom. Čitav život odbijao sam biti vojnikom, dosljedno sam čak propustio i ratovati kad je bila jedna od rijetkih prilika jer je rat došao k meni pa nisam trebao ići u jedan, jedina vojska koju bih služio bila je nebeska vojska, a vidi me sad: na najboljem putu da postanem vojnik Zlog Imperija. Poslušno kimam.

Ali vraga. Nema te supstance koju može izmisliti farmaceutska industrija a koja bi u nekoliko tjedana, ili mjeseci, slomila baš svaki otpor starog fakina. Kao iskusni gerilac u borbi protiv civilizacije laži i njezinih tekovina imam rezervni plan. Tuci ih njihovim oružjem! Second opinion. Odlučim ići kod privatnog psihijatra. Da vidimo mi što je biološki...

- 01:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.04.2007.

Loša vijest za ateiste: čak ni koncept produljenog vikenda nije novovjeka izmišljotina (refleksija uz uskrsnu nedjelju)

Čuo sam rečenicu koja me potakla na neobičnu misao. „Trećeg dana bog je uskrsnuo i proslavio se svojim najvećim čudom“.
Vjerojatno je da ste ovih dana i vi mogli čuti nešto slično. U duhovnim promišljanjima između bakalara i kuhane šunke, što je, bez uvrede, najveći domet najvećeg postotka nacije, velika je vjerojatnost da vam je ta fraza promakla u bujici popovskih prigodnih govorancija. Meni, kakav već jesam, nije. Zasvrbilo me. Čudo uskrslog boga? E, pa, ne znam baš. Jeste li sigurni da bi to bilo baš tako veliko čudo? Budimo ozbiljni, kakvo čudo može biti u tome ako bog uskrsne od mrtvih. Pa on je bog! Stvoritelj svijeta. Što, trebao bi ostati mrtav?

Mislim da se istinsko čudo dogodilo tri dana ranije. „Bog je mrtav!“ uskliknuo je Nietzche slavodobitno, no da je toga dana stajao podno križa na brdu Golgoti to bi bila najobičnija konstatacija jednog fakta. E, to da je bog mrtav, to je zaista čudno. Kad bog odluči umrijeti onda to jest čudo, pa time i, kako se pokazalo, ugaoni kamen povijesti. Da kasnije uskrsne, ne znam, to je već prirodan slijed stvari. Molim vas lijepo! Ni direktor velike kompanije ne usudi se ostaviti poslove na nekoliko dana, zamislite tek kako je kad direktor svemira mora ostaviti čitav pogon na tri dana, takoreći za jedan produljeni vikend. I dan dulje bilo bi krajnje neodgovorno. Ako postoji luksuz koji si Bog ne može priuštiti na dulje od tri dana, onda je to smrt.

U nadi da ću vam ovogodišnju pobožnu meditaciju učiniti zanimljivijom ostavljam vas blagdanskom ugođaju i želim vam svima Sretan Uskrs.

- 20:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 07.04.2007.

Tko izda, taj je... (refleksija uz Veliku subotu)

U subotu pred Uskrs uvijek se spomenem Jude Iškariotskog. Uvijek s nježnošću, gotovo krležijanski sentimentalno u duhu plavorumenog neba na svetim sličicama. Ima tek koja godina kako su ga se sjetili promotriti iz drugog kuta, nakon što su pronađena evanđelja vezana uz njegovo ime. Dobro jutro! Čovjek je morao odigrati najnezahvalniju ulogu od svih dvanaest dodijeljenih. Ne bi me čudilo da je baš on onaj najmiliji učenik. Ključna uloga predstave, što reći, golgotski misterij zatrokirao bi na najosjetljivijem mjestu bez dotičnog poljupca.
Biste li vi pristali izdati radi višeg interesa? Uloga je stvarna, „za istač“, nije tek gluma izdaje. Nitko ne bi, ali netko je morao. Nitko ne bi na riječima, ali svaki dan netko negdje nekog izda. Izdaja jest gnjusna, ali taj čovjek je junak, što ga čini jedinstvenim među svim izdajicama. Jedan od dvanaestorice je morao. Nije bilo uzmaka. Junaci su obično ti koji pred najgorim poslom kažu: pa dobro, netko mora, budem ja...
Uvijek se Jude spomenite s nježnošću, pa će i sve vaše male, privatne i intimne izdaje dobiti drugačiji okus, drugačiju boju.

- 01:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.04.2007.

Efikasnog li pravosuđa! (refleksija uz Veliki petak)

Nevjerojatna je bila učinkovist pravosuđa u starom Rimu. Kakav Haag! Pogledajte samo Isusov slučaj. Sve u jednom danu: od uhićenja pred zoru, preko istražnog postupka (bičevanje), nekoliko prizivnih postupaka (loptanje između Pilata i Kaife), provedbe referenduma („raspni ga, raspni ga“), do presude i egzekucije. Kao urica! I to još u nekoj vukojebini od provincije daleko od metropole.
Tako dobro organiziranu državu ne možeš preveslat ni da si bog. Doslovno.

- 15:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ponoćna sjenka Vilenjačkog kraljevstva

Svi znamo da je demokracija laž. Podvalili su nam. Nije idealno, ali najbolje što imamo, cinično je zaključio engleski debeljko, ratnik i gentleman. I svi znamo da je sve to laž, ali smo zaboravili što je to idealno, i naravno, samim tim najbolje. Zašto je demokracija laž? Hoću li se sad obrušiti na parlamentarizam, civilno društvo itditd. Ne i ne! Meni je svejedno u kakvom društvu živim, politički, ja sam kršćanin, što znači da za državu u kojoj bih volio živjeti na ovom i ovakvom svijetu nema mjesta.
Želim samo podsjetiti na ono što svi znamo: pod maskom demokracije vlada merkantilistička oligarhija, a mi smo konzumerističko roblje. To će vam reći svatko, od anonimnog antiglobalističkog aktiviste koji vjeruje u socijalizam do rimskog biskupa Ratzingera koji vjeruje da nije nikakva hula ako ga se zove ocem s velikim O, i to još svetim. Mislim li dakle, poput rimskog pape i antiglobaliste kako po tom pitanju treba nešto pod hitno učiniti? Naravno da ne. Svako činjenje je krivo činjenje, kaže nam iskustvo.
Slijedi standardno pitanje. Koja je alternativa demokraciji, ako do sad ništa nije uspjelo? Alternativu također svi zapravo znamo, ali smo je zaboravili. Ona izbija u svojim nakaradnim oblicima i najbolje je možete osjetiti kad puku, ili plebsu, zatreperi srce pred malim kočopernim diktatorima za koje je spremna ne samo iznova i iznova zaokružiti glasački listić, već se i tući po krčmama, a bome i poći u rat. Ljudi po kuhinjama i birtijama sline o „čvrstim rukama“ i „čeličnim metlama“ i ostalim bljezgarijama kad žele izraziti svoje istinsko mišljenje o politici.
Ako ste donekle tankoćutniji, ako ste još i dobili pristup kakvom takvom obrazovanju, pa makar i suvremenom materjalističkom, kljastom i razvodnjenom poput šećerne vodice, tada će vam u neke duboko zapretene i zaboravljene žice nježno zatitrati literatura poput Tolkienove, gdje se vilenjačka kraljevstva rasprostiru poput dragulja fantastičnim svjetovima, i vi ćete biti sretni što se možete uključiti, barem dok čitate, u bogati svijet jednog maštovitog čovjeka.
Sad vam je već jasno kamo ciljam. Ali ne odmahujte rukom unaprijed, učinite još taj mali napor s ovim tekstom. Dakle, idealni je oblik vladavine – monarhija. Ipak ste odmahnuli rukom. Ne čudim vam se, naslage formalnog obrazovanja i misaonih napora još od studentskih dana neprobojne su za ovakvu ludost. Ali sjetite se, ja si ludost mogu priuštiti. Zato vas pozivam da za trenutak ostavite što znate, i pustite mašti da radi za vas. Ne ću vas gnjaviti mitologijom, iako sam od onih koji tvrde da su mitovi istiniti jednako kao i bilo koji racionalni oblik svijesti. Tražim da u mašti zamislite nešto osobno, da pođete od sebe i svojih iskustava i uspomena. Pa evo...
Dozovite u sjećanje najbolju osobu koju ste ikad poznavali. Čak ne mora biti netko kog ste poznavali osobno. Nekog pretka iz obiteljskih priča, neku baku koja vas je čuvala kad ste bili mali, nekog susjeda za kog su svi govorili kako je plemenit, svoju mamu, tatu, bilo koga... Jeste li zamislili? Samo polako. Može biti i lik iz literature, junak filma, samo je važno da VI mislite kako je to bila najbolja osoba. Bi li to bila osoba za koju biste voljeli da vlada vašom državom? Sad se smijuljite, vidim vas: vaša bakica s pletivom u banskim dvorima... Ali čekajte, još nismo gotovi. Kako su ljudi iz naših života previše određeni svojim situacijama, zamislite neku osobu koja bi im bila slična, dapače poboljšana verzija. Nije vam valjda zakržljala maštovitost? To ne bi trebalo biti tako teško kad jednom imate model. Na koncu, uvijek se možete vaditi Aragornom, ali namjerno to ne spominjem, jer niste svi fanovi...
Kad sam vas namjerno natjerao na sentiment drage osobe, htio sam da ne mislite na politiku gdje su svi pokvareni i zapravo, budimo realni, zli. Htio sam da pomislite na nekog za kog vam ne bi bilo žao, ili vas bilo strah, ili biste bili ljubomorni što vlada. Mora biti netko za kog bi nam bilo drago da je baš on vladar, jer nas poznaje, i voli i želi nam sreću i dobro i zdravlje i obilje. (Opet smo opasno blizu očinske figure diktatora koji fascinira priproste ljude). Ali vi niste priprosti, niste ni glupi. Igrate sa mnom jednu igru mašte jer ne možete spavati.
Do sad smo tako pretpostavili da je svijet uređen tako da je vladar netko kog poznajete i koga smatrate najboljom osobom, i tako zaista mislite jer tu osobu zaista poznajete, a ne radi političkog marketinga (u našoj maštariji takvo što ne postoji jer je nedostojno ljudskog dostojanstva). Ali ta osoba nije stvarna osoba iz vašeg života nego netko tko je upravo poput te osobe. I ne samo to. Dogradili ste ga s još nekoliko dobrih osobina. Ali ni to nije sve. Ta osoba ima i dobre osobine kojih se niste mogli sjetiti. Osim toga, ona je od najranijeg djetinjstva odgajana od vrlo, vrlo mudrih i dubokoumnih ljudi za samo jednu zadaću: da vodi državu u kojoj vi živite. Ona je zapravo i svećenik. Ne nekog dalekog ili mrtvog boga čijom slikom vas lupaju po glavi i ispiru mozak. Ona je nešto što bismo opisali svećenikom budući da nam je u današnjem svijetu ponestalo odgovarajućih izraza. On je provodnik duha, ali nije čarobnjak ili opsjenar već netko tko može stvoriti atmosferu dobrog duha, otprilike kakvu osjetite na nekom jako dobrom koncertu. Budući da ga poznajete upravo kao ovako opisanog, vi njega, ili nju, bez nelagode možete voljeti, a znate da i on(a) voli vas, ne s visoka, poput povijesnih vladara, već iskreno, kako mu duh nalaže.
I dobili smo našeg kralja! Ili kraljicu. I znamo da je to jedini istinit oblik vladavine. Najednom je narod kojem pripadamo srdačan, zemlja je blagoslovljena obiljem. Činovnici i upravitelji provincija služe svom vladaru s radošću, jer znaju njegovu čestitost. Vladar služi svima, a da nigdje nema ni sluganstva ni manjka dostojanstva. On brine za sve kao vaša baka s pletivom za vas, i voli sve, baš kao baka s pletivom svoje unuke.
I mi znamo da je tako jedino pravo i istinito, znamo da se negdje neki dio nas sjeća tog osjećaja, mi smo nakratko uspostavili čitav jedan poredak u svojoj mašti, pa ipak, ne vjerujemo sebi, ne vjerujemo u čvrstoću vlastite imaginacije, kao po zapovjedi vraćamo se racionalnosti koju su nam bičem utjerali u kosti poput straha. Izabrali smo vjerovati u laž i lažljivcima poklanjamo svoje povjerenje znajući da su lažljivci.

Smijat ćete se mojoj ludosti. Vi znate da su nekad ljudi uistinu živjeli u kraljevstvima poput našeg kasnonoćašnjeg, ali odbijate se toga prisjetiti.
Demokracija nije idealno uređenje, ali je najbolje koje imamo. To nije zato što drugo nismo u stanju izmisliti. To nije čak ni zato što takva nekoć nisu postojala.

To je zato što smo pokvareni naraštaj. I tako već dva milenija, i više.
Bogovi, smilujte se!



free stats

- 02:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.04.2007.

Nebo, zemlja, zrak

Zašto se ne utekneš bogu? I to su me pitali kad su moje nevolje došle do izražaja. To je pitanje prekomplicirano da bih ga objašnjavao bilo vjernicima, bilo nevjernicima, već zarad osebujnosti mog odnosa sa svevišnjim. Kako sam sklon misticizmu moj odgovor teško da bi zadovoljio bilo koju od suprotstavljenih strana, pak sam se odlučio šutjeti. A šutnja je jedan od osnovnih načina komunikacije između mistika i boga. Nešto u stilu: svak neka radi svoj posao; bog svoj, ja svoj. Ne pada mi na pamet gnjaviti više sile svojim tricama. Svu popudbinu za život na zemlji već sam dobio. S čim imam, s tim klimam, mislim si. Ako sam ušao u „tamnu noć duše“ tim bolje, to je već veliki napredak! (vidi: Sveti Ivan od Križa i srodna literatura). „Zašto bog šuti?“ često vape ljudi, a ja mislim da šuti jer je mudar. Kog vraga više ima reći? A i tko kaže da šuti. Tišina je rječita.
Nebo je nebo, zemlja je zemlja.

- 14:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.04.2007.

Sil(i)na nastojanja

Nastojim ne razmišljati previše.
Nastojim zuriti. Katkad zurim i iza spuštenih kapaka. Zanimljivo je šo se sve tako može vidjeti.
Nastojim mirno, što mirnije ležati. Pritom nastojim ne zaspati.
Nastojim smanjiti pušenje. Problem, jer volim.
Nastojim se družiti. Problem, jer ne volim.
Nastojim se ne obazirati na probleme. Ali teško je biti racionalan.
Nastojim se ne obazirati na svijet.
Nastojim ne nastojati. Daleko je zen.

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 03.04.2007.

Štednjom do zdravlja

Kasnije je Nadležni objasnio mojoj ženi u čemu je kvaka s traženjem lijeka komisijski. Na znanje i ravnanje javnosti, makar i malobrojnom čitateljstvu ovog bloga; dobro je znati jer je konkretno, nije subjektivni pogled na stvar jednog dijagnosticiranog psihotičara. Možda nekom i pomogne.
Moditen se propisuje preporukom HZZO-a iako je Hrvatska jedna od posljednjih zemalja gdje se upotrebljava taj zastarjeli lijek. Za novi i puno bolji Seroquel potrebno je posebno odobrenje. Zašto?
Jednostavno. Probajte s receptom kupiti te lijekove za svoj novac. Moditen ćete platiti 8 (slovima: osam) kuna. Seroquel 600 ili negdje čak 900.
Moditen se na zapadu baca u smeće jer je zastario. Našoj državi razumnije je da pijete smeće od kojeg ćete nakon nekog vremena heklati prstima i uvijati jezikom, nego da pijete lijek koji vas neće dovesti do toga.
OK, ovo je vrlo laičko objašnjenje jednog laika kome je stručnjak objasnio kao malom Muji koji je u svemu možda nešto i krivo shvatio. Meni dovoljno da me uznemiri. Pretpostavljam da postoje i neke farmakološke finese za koje bi se onaj tko zna mogao hvatati. Mene se to ne tiče. Osim što me time kljukaju, jer se želim vratiti u društvo i funkcionirati.
Ali koga briga za neke tamo prolupale. Štednja je moto svake prave vlade.
Da nisam drogiran možda bih se i uzrujavao. Ovako mi je sve ravno, samo dok ne slinim iz kuta usana. Objavih, pa će se možda uzrujavati kakva udruga ili političar iz oporbe, dakle oni koje plaćaju da se radi takvih stvari uzrujavaju.

- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.04.2007.

A na ulici sa svake strane filijale, uredi...

Sad, kako je Nadležni dok ipak nadležni, što će reć službeni, nije baš moglo proći da me pilsevima snabdjeva ispod stola. Za prvu ruku ide, ali nikako dugoročno. A on me naumio dugoročno drogirati.
Napiše on tako nekakav zahtjev hazezeou, odnesem ga ja svom normalnom doktoru koji sve lijepo potkrijepi svojim žvrljotinama i žigovima, pa sve lijepo u omotnicu i pošalje velevažnoj instanci.
Prođe neko vrijeme, tjedan dva, kad s instance pismeno zatraže da dođem osobno.
Pa se ja skupim nekako i odem tamo sa već lijepom nakupinom papirologije svoje povijesti bolesti. Ogromna stara zgrada, sve kao po peesu, kafkijanski štimung i to... Lunjam katovima i hodnicima. Pronađem sobu broj taj i taj. Predam papirine.
Pričekajte malo vani. Ja pričekam.

„A na ulici sa svake strane, filijale uredi...“

Još malo pričekajte, veli babac, jedan od mnogih s fasciklima pod rukom, onako ovlaš u prolazu. Mene već lagano znoj izjeda, snagom volje sprečavam da mi se ruke stišću u šake. Inače volim čekati. Nikad se ne bunim protiv čekanja.

„Iz njih plaze birokrate, jao ljudi, pa ja se bojim!“

Prisjetim se zgode iz mladosti kad su me sa zavoda poslali na razgovor za posao u neku banku. Nije to bila poslovnica, već neka upravna zgrada u kojoj sam prvi put doživio epifaniju glede količine i rasprostranjenosti birokracije. Kazati da „plaze“ može biti uvredljivo, ljudi ko ljudi, rade i preživljavaju, svak' kako umije, ali tada mi se prosvjetlilo koliko je to točan izraz. Tada sam odlučio biti slobodan umjetnik iako s umjetnošću nisam imao nikakve veze.

„I sada znam što je strah, što je strah, strah, strah!“

Kad me pozovu pred komisiju ja se već ozbiljno tresem i uopće mi nije svejedno. Samo želim van. Na žalost, nisam sasvim svoj, pa sam spor. Inače bih već odavno zdimio.
Unutra me malo ispitaju, ja šturo odgovorim, i oni me pošalju van. Za minutu evo trećeg bapca da me svečano izvjesti kako mi je odobren novi lijek.
- Sad još samo otiđite gore na kat taj i taj u sobu tu i tu da vam lupe štambilj, - ljubazno me uputi i tutne mi papire u ruke.
Gledam je unezvijereno.
Ona ljubazno ponovi.
Gledam je unezvjereno.
Ona migne obrvama kao da je nešto shvatila, uzme mi papire iz ruku i na margini zapiše kat i sobu:
- Samo im recite da vam udare štambilj.
U omaglici odlutam na kat i u sobu. Vrata su otvorena. Unutra pet žena za pet stolova s hrpama papira. Mene već debelo zahvatila paranoidna sumnjičavost glede čitavog ovog poduhvata s lijekom i sa odobrenjem, na rubu sam da se okrenem i pobjegnem doma. Da je bar moja Draga išla sa mnom, kud sam se junačio da ću sam!

„...noge mi klecaju, muka mi je i znojim se, povraćam“

Upnem sve snage i tiho kažem s dovratka:
- Trebam žig.
Sve oči se okrenu prema meni. Zažmirim, kao da čekam metak. Pogledam. Jedna od njih samo kimne i pruži ruku. Nekoliko nesigurnih koraka do nje. Uzme papir. Uzme žig.
Žbam!
Zaštambilja.

- 00:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.04.2007.

2 4 6 8 Motorway

Najprije sam dobio pilseve koji su mi rasturili probavni trakt. To sam pripisao mojoj nenaviklosti. U životu sam uglavnom pio samo dvije vrste: andol i aspirin, ovisno o tome imam li vrućicu ili glavobolju. Ostalo su bile iznimke.
Moja draga je, nakon što me Nadležni rezolutno skinuo s kemikalija, pokušala klasičnim pristupom – dobri stari normabel. Ne kao samopropisanu terapiju, nego jednokratno, da se smirim nakon što me nešto jako uznemirilo. Popio sam taj normabel od 2 miligrama (dozu za trudnice i dojenčad) i prespavao idućih 16 sati.
Kad sam napokon došao Nadležnom s rezultatima svih testova, dao mi je moditen. Vrag je odnio šalu, to pije moj susjed šizofrenik. Pristanem piti bilo što, ali ne lezi vraže, nije prošlo dugo i meni se počele tresti ruke kao pijancu, a šija mi se kočila kao da vučem vagon zubima.
Onda mi dok ukine to i da mi neki drugi. Fino, sad mi je šija opet slobodna! Ali čeljust kao da se previše opustila, a slinit sam počeo kao beba. Glupo, ne osjetiš. Draga uđe u sobu i kad me pogleda, samo što se ne rasplače. Koji vrag, pa dobro sam, mislim. Da, jesam, jedino mi iz kuta usne curi slina... A kako i ne bi kad stalno drijemam, i kad ležim, i kad sjedim, pa čak i kad hodam.
Pobjesnim na to!
Nadležni je uporan: stvar je biološka. Ili s njim ili protiv njega. Bez liječenja odlazim direktno k vragu, svaki dan bit će mi kao u dane napada.
„Surađuj, samo surađuj!“
Nadležni mi ispod stola da seroquel. Najnovija generacija antipsihotika. Stvarno je ko neki diler, farmaceutska industrija i narkobosovi mogu si dat' ruke. Krećem s četvrt, pa s pola pa s čitavom dozom, sve pomalo povećavajući kroz nekih desetak dana.
I evo me: snovi šareni, pomalo usporen, spavam dvije smjene svaki dan... ali pišem blog i mogu na kraće šetnje za bolji apetit.
Nisu me zatvorili!
Samo su mi malo zatvorili živčani sustav.
Kemijska košulja je podnošljiva.

- 17:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.