Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Zlatousti, koja je prava istina?
- Zašto me to pitate?
- Želimo znati istinu o svim stvarima.
- Ne postoji istina o stvarima. Istina je u stvarima.

- Zlatousti, zašto smo tako ovisni?
- Jer ste iscrpljeni.
- Što, što nas iscrpljuje?
- Ovisnost.

- Zlatousti, koji je pravi put?
- Već znate.
- Ali nikud nismo dospjeli!
- Jeste li se pomaknuli?

Ljeto se zahuktalo punom snagom i zaista je krajnje vrijeme za put na jug. Na koncu, jug i jest ljetna strana svijeta.
Doktora Nadležnog posjetio sam posljednji put prije rujna. I dalje je nepopustljiv, nema prekidanja terapije. Nije bilo dramatično. Niti sam ja navaljivao, niti je on poduzimao ikakvih protuofenzivnih manevara. Fjaka. Lijeno dogovaramo tehnikalije; uputnice, kome i kada...
- Udebljali ste se, - kaže.
Nije jedini, već sam to čuo. Možeš misliti. Vaga kaže da sam izgubio koji kilogram od zime, a to je sjeverno godišnje doba. Svake je godine tako. Bit će da nisam više onako ispijena lica, blijed i s kolobarima oko očiju, pa izgledam „zdravo i debelo“.
- Pa, do viđenja, doktore Nadležni, ugodan odmor...
- Do viđenja dragi Ludlud, lijepo se odmorite i pozdravite suprugu...

Fjaka, fjaka, fjaka...

Hej, vidim li ja to oblake tamo na zapadu? Zapad je jesenska strana svijeta! Bit će kiše! Bit će to jedna proljetna noć za spavanje.
Proljeće je, sad je već jasno, istočno godišnje doba.

- Zlatokosa, koji je najbolji deterdžent?
- Tako dakle! Zlatoustog pitate o bogu i umjetnosti, a mene o kućnim potrepštinama!
- Ali već smo ga pitali!
- Onda na posao, lijenčine!

- Zlatousti, koji je najbolji deterdžent?
- Zar ne gledate reklame? Svaki je najbolji.

- ...
- ...
- ...
- ...

- Zlatousti, što je umjetnost?
- Sjećanje.
- Sjećanje duše?
- Sjećanje utrobe.
- Oh! Sjećanje utrobe na što, na što?
- Orionov pojas.

- Zlatokosa, Zlatokosa! Hura, skužili smo! Skužili smo zašto ne razumijemo Zlatoustog! On je ispred našeg vremena!
- Uopće ne. On je u vremenu.
- Kako, kako onda?
- Vi kasnite.

- Zlatousti, zašto ponekad spominješ bogove, a ponekad samo jednog Boga?
- Od kakve je to vama važnosti?
- Pa u koga da vjerujemo, kome se moliti?
- Licemjeri! Kad biste htjeli – molili bi i gdje treba – čulo bi se.

Boljoj polovici mi došao oveći posao za izdavača školskih knjiga pa se odjednom stvorio lagani cajtnot, jer njima je uvijek frka ljeti, uoči školske godine.
Tako imamo malu „gužvu u šesnaestercu“ prije odlaska na more, bolje reći gužvu oko tipkovnice.
Ali dobro je. Pasju vrućinu treba preležati, a za ponekog Zlatoustog već se nađe vremena u dugom i sporom danu.
Sunce je spržilo grad, rastjeralo stanovništvo i donijelo fjaku i mir. U umu tišina, ništa zanimljivo za doktora Nadležnog, osim ako on, po svojoj navadi, ne iskopa nešto. Ali što god to bilo, ako ne sprži zagrebačko sunce raspršit će dalmatinski maestral.

- Zlatousti, koji je najveći grijeh?
- Neoprošteni.
- Ali po tome oštećeni je grešnik!
- A po čemu nije?

- Zlatokosa, zašto nam Zlatousti uvijek govori u zagonetkama?
- Da biste razumjeli.
- Ali mi ne razumijemo!
- Zar ne razumijete da ne razumijete?

- Zlatousti, kako da razlikujemo dobro od zla?
- Najbolje da se držite onog što već znate.
- Ah, i ti nam predlažeš neki privremeni moral!
- Svaki je moral privremen.
- Što, što je onda to što već znamo?
- Što vam je korisno, dobro je, što vam šteti, zlo.
- Zar nas sad tjeraš i u egoizam?
- Pokažite onoga kome je egoizam koristio.

- Dobre ste mi volje danas! Kao da blistate. – veli doktor Nadležni dok otključava vrata kantine na putu prema njegovom sobičku. Zijeva. Dežuran je pa se slatko naspavao u ordinaciji. Izgleda da i liječnici imaju svoju sezonu kiselih krastavaca. Valjda su i svi alkosi, narkosi, psihotičari i ini negdje na moru.

Što da mu kažem? Nemam baš nikakvog razloga biti loše volje. Novi poslovi i nove perspektive, preda mnom dugo ljeto bez obaveza, izvukao sam se iz teške psihoze radi koje sam već do koljena potonuo u maničnu depresiju, i još uvijek sam pod idealnom dozom ljekova koji me drže pod šusom taman toliko da se ne uzrujavam oko svakodnevnih tričarija. Tko može poželjeti bolje?

Nadahnut, pomislim kako bih lukavštinom mogao ishoditi da me sasvim skine s lijekova. Mnogi bi sada rekli kako je to jednostavno: prestani ih piti, ionako te doktor ne može prisiliti. Osim toga, kao da on mora znati da si prestao?
Ne, ne, to bi bilo prejednostavno i nekonstruktivno. Po tom sam pitanju, priznajem, štreber. Kad sam jednom ustanovio da stvar funkcionira, odlučan sam tjerati je do kraja. Prestat ću kad doktor kaže da prestanem. Uspijem li ga izmanipulirati da to kaže, molim lijepo, tada je sve regularno. Tada igra ima smisla.

Na žalost, Nadležnom danas nije do igre. Uspjelo mu je postići da se sav zapetljam, prilično neslavno, u svom pokušaju, i još me stjerao u kut potpuno rezistentan na bilo kakvu elokvenciju. Njega sve te glupe i šuplje intelektualizacije, neka lijepo izvolim primiti na znanje, uopće ne zanimaju! Pri tom i dalje zijeva kao som. Postane mi „fest“ neugodno i suspregnem nekako poriv da uhvatim tutanj. Stjeran verbalno u minsko polje, napokon to i priznam.

E sad naš Nadležni živne! Now we are talking!
Zaključim: psihijatre ne zanima pričati ni o čemu osim o osjećajima. Samo započnite rečenicu s „Doktore, osjećam...“ i on namah prekida zijevanje i ćuli uši. Još uvijek nisam dokučio zašto je njima važnije ono što osjećamo nego ono što mislimo. Valjda zato što misliti možemo, pa onda i blebetati, bilo što, a osjećati možemo samo ono što u datom trenutku moramo, neovisno o volji.

- Vidite da vam i dalje trebaju vaše tablete. – nasmješi se kao trgovac autima koji je uvjerio kupca da je skuplji model za njega bolji. I doda, s neba pa u rebra:
- Ne, nisam čitao Gilgameša. I neću! Baš me briga! Ha!

Jebateled. Baš me zanima kako je tome odolio?

Ma hoće, potajno.

- Zlatousti, gdje je izvor Čikole?
- Tamo gdje i Gange.

Lijepo sam rekao kako neću pisati o blogu, bloganju, o pisanju, posebno ne o pisanju bloga i još ekstra-posebno o pisanju vlastitog bloga. A ipak sam pisao nedavno. I opet pišem. Lagao sam, eto kako smo slabi! Čovjek jednostavno zaboravi, pa napravi što je rekao da neće. A kad se sjeti, kasno je.

Napisao sam posljednju i zaključnu književnu kritiku Gilgameša u nadi da ću poštedjeti svijet daljnjih kritika. O, da, pokušaj je bio iskren i nadasve plemenitih pobuda, ali opet sam lagao. Nije prošlo tjedan-dva, a ja za novine napisao kritiku, i to trostruku kritiku u istom tekstu. A što sam mogao? Da kažem svom novom uredniku kako više ne pišem kritike? Treba mi posao! Da, ali kako da si čovjek onda vjeruje?

Što mogu reći u svoju jadnu obranu je to da sam zato i dospio ovamo gdje sam dospio. Kod doktora Nadležnog, a kasnije i ovamo, u blogosferu. Molim lijepo, pogledajte moj prvi post i pročitajte naslov. „Zašto lažemo čim zinemo“. Dakle znali ste sve od početka, sad se nema smisla žaliti.

Ali ono što nisam znao jest da će laž biti tema i ovog, stotog posta, baš kao i onog prvog. Zato sam ga napisao, da bude jubilarni stoti post, Centurion. Da zaokružim prvih sto. Nadam se da idući stotnik neće biti obilježen laži. Nadam se da će njegova glavna riječ biti smijeh, ili ljepota, ili ljubav, ili bitka, ili možda, ali samo možda: sloboda.

- Zlatousti, koja je razlika između podsvijesti i nadsvijesti?
- Vi ste razlika.

Onda odjednom ugodno iznenađenje. Pročačkam po blogovima i pronađem post na blogu Rastavljene. Stvarno neočekivano, i taj osjećaj da je pomoglo, makar i nakratko, makar i sasvim malo, nezamjenjiv je!

Kad sam došao doktoru Nadležnom na našu prvu seansu u njegovom bolničkom potkrovlju pitao sam ga odmah s vrata, napola se šaleći, a napola s figom u džepu kako bih prikrio neugodnost:
- Onda, doktore, jeste li čitali moj blog?
Na moje iskreno iznenađenje nacerio se i rekao:
- Da čitao! Printao i podijelio studentima!
Ideeeeš?!
Ne čitav, dakako, nego dio koji mu je bio interesantan, tek jedan post.

Nisam o tome pisao jer se nisam htio hvaliti, štoviše, nisam to ni držao nečim čime se uopće može ili treba hvaliti. Ali me podiglo. Baš kao i reakcija Rastavljene na čitanje ovog bloga. Jer; time mu se umnožava smisao. Osnovnu svrhu istresanja viška i sabiranja ostatka u strogo privatnom smislu već je postigao. Znam i da je mnoge zabavio, baš kao što i mene zabavlja pisati ga. Ali da će baš nekome biti izravno koristan ili čak pomoći ... Tako je ovo neočekivani i vrlo pozitivni iber koji me čini sretnim. Ne, ne pretjerujem, niti od buhe radim slona. Čini me istinski, ljudski sretnim, onako tiho i bez sarkastičnih naslaga od kojih nam je koža neprobojna i teška, kao da nosimo stvarni oklop. Jebi ga, da smo trebali biti kornjače, bili bi kornjače, ne bismo bili ljudi.

Sjetim se prijatelja K. Nisam ga dugo vidio, ali mi je pred očima: mudro se smješka s podignutom obrvom.

- Zlatousti, je li dozvoljeno voditi ljubav izvan braka?
- Otkud bih znao? Zar postoji mjesto gdje se za to izdaje dozvola?
- Nemoj se šaliti! Nama je to prevažno pitanje!
- Tko se šali? Imate li dozvolu da se smijete roditi?
- Nemamo.
- A ipak živite.

- Vrijeme je da se polako vratite u život, - rekao je doktor Nadležni, ima već više od dva mjeseca, onda kad me bio poslao natrag na posao.
Osim kratkog cirkusa s otkazom nikakvog drugog povratka nije bilo na vidiku. Tjedni i tjedni su prošli u čudnom limbu odmora od nikakvog rada. Ne bunim se, prikupljam snagu nakon najčudnijih pola godine koje sam do sad proživio, a da se nisam predaleko maknuo iz kuće.

A onda ne samo da sam se polako vratio u život, nego sam naglavce pao. U posljednja četiri dana skupilo se otprilike ovo: smrtni slučaj u obitelji i sprovod u Dalmaciji, drugi u jednoj godini, rođendan ljubljene mi (okrugli, nepreskočivo), godišnjica otkad mi je ljubljena ljubljena (opet okrugla), raspetljavanje starih obiteljskih zapetljancija, razgovor za mogući novi posao i kao šlag na tortu: ne baš mali i svakako zahtjevan tekst koji treba predati u ponedjeljak i o kojem ovisi daljnja suradnja. Naravno da bih mogao čovjeku reći da mi je umrla baka, ali bojim se da bi to samo zvučalo kao vrlo ćelavi izgovor, tako da sam ipak u roku napisao što je već trebalo.

I eto me, živa i zdrava, ponosno ustvrđujem da se osjećam sasvim dobro! Uz malo čuđenja, doduše, ali nesumnjivo dobro.

Welcome back to the real life, Ludlud!

Da. Živote, živote, oca ti...

- Zlatousti, mora li žena slušati muža?
- Ako ga želi čuti, zacijelo mora i slušati.
- Ne, ne! Mora li biti poslušna mužu?
- Jedino ako je muž poslušan Caru.
- Ali careva više nema!
- Onda nema ni poslušnosti.

- Zlatousti, jesmo li sami u svemiru?
- Nitko nije sam u svemiru.