Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Prirodom posla u novoj redakciji put me neki dan nanese na predstavljanje knjige. Nekakva poezija. Sve već znano: centar grada, knjižnica, mali auditorij koji strpljivo čeka zakusku, ispred stol, cvijeće, manja hrpa knjižica, „eminentni dramski umjetnici koji interpretiraju“, neki smušeni urednik i pjesnikinja, gospođa u svečanom raspoloženju; za nju je ovo jedan od svečanih dana u životu.

Poezija kao poezija.
Netko
Nešto
Negdje
Uvijek
Nekako
Nešto
Zauvijek
itd.
Uglavnom, manje ili više dojmljiv ili originalan niz pjesničkih slika i figura, intimni treptaji, duboka shvaćanja i sve već kako to ide, atmosfera čak ugodno snena.

Ali kada, iz ovih ili onih razloga, budete na milijun ovakvih domjenaka, ponekad se mora dogoditi nešto osobito. Baš vama, osobno.
I gle, tako i bi. Najprije, primijetim da konferansu vodi profesor Blagoglagoljević koji mi je predavao na faksu. Okej, ništa posebno, ali on nije bio bilo koji profesor, već onaj kod kojeg sam diplomirao. Drago mi je da je čovjek nakon petnaest i više godina još uvijek živ i zdrav pa ga, kad su se svi sjatili oko skromne prehrane, dođem pozdraviti.
- Drago mi je vidjeti vas, profesore, čila, živa i zdrava, - pozdravim ja časnu starinu.
- Drago mi je vidjeti i vas! Eto: postojim! – smije se srdačno profesor Blagoglagoljević.
Da baš trulo-kurtoazno ne odem istog trena, a i da mu zahvalim na davnašnjim školskim i životnim lekcijama, kažem mu kako mi je bilo osobito zadovoljstvo što smo konzultacije za moj prilično opsežni diplomski, umjesto u nekom bunkeru od kabineta,obavljali šečući od faksa do grada. Bilo mi je kao na Platonovoj akademiji, polaskam mu ja, sasvim dobronamjerno.

Uto mi dramska umjetnica Njegovanadama s kojom je sjedio uputi iznenadan pogled. Oh, u međuvremenu sam, još od brucoških dana, naučio ponešto o ženskim pogledima. Ovo nije bio „onaj“ pogled. Blizu, ali nešto je ipak nedostajalo. Velika zainteresiranost, ali bez želje u kutu oka, znatiželja, ali bez onog osobitog položaja obrve koji znači neizrečen poziv. Situacija, dakle, koja zahtijeva nekakvo razriješenje. No potez nije moj! Profesor se i dalje razdragano smije. Sve je to trajalo tek trenutak, gospođa Njegovanadama prasne u smijeh i kaže:
- Znači, vi ste taj!
- Taj? – uspjela me zbuniti.
- Eto! Vidiš da nisam lagao! – smije se profesor Blagoglagoljević i dalje.
Zbunjeno ih gledam
- Oh, pa vi ne znate? Sad mu ispričaj! – kaže Njegovanadama profesoru.
- No dobro! – počne moj profesor, - Platona je pratio glas da su mu predavanja monotona, pa bi svi učenici malo pomalo isparili do kraja dana. Svi osim jednog. Taj jedan se zvao Aristotel...
Slegnem ramenima i priznam kako ga baš i ne pratim. Očito sam zahrđao od studentskih dana...
- Joj, ja ću vam ispričati! – nestrpljivo odmahne Njegovanadama: - U vrijeme dok je predavao na vašem fakultetu profesor Blagoglagoljević stalno se žalio nama, svojim prijateljima, kako mu studenti bježe s predavanja. Na prvi sat bi došli svi koji nešto trebaju, na drugom bi ostalo njih nekoliko, a na trećem samo jedan: to ste bili vi! Sjećate se toga?
- Ah, to. – počešem se iza uha. Pravo mi budi: ogovaram Aristotela i njegovu logiku, a sad me, ni manje ni više, proglase jednim.

Naravno da se sjećam. Pa studenti uvijek bježe s predavanja. I ja sam. No profesor Blagoglagoljević bio je neobičan predavač. Štrebere je izluđivao. Nikad nisu znali, zbog stalnih, neobičnih i vrlo dalekih digresija, što zapisivati, a što ne, i što je najgore, što im treba za ispit, a što ne. Zato su se redovito, revoltirani i iznervirani, kupili na kavu nakon prve pauze. „Lufteri“ ga i tako nisu htjeli slušati, a niti bi bog zna što razumjeli. Ja sam, pak, uživao. Naslonio bih se potiljkom u sklopljene dlanove, ispružio noge daleko pod klupu, nagnuo se nazad duboko u stolac i slušao bezbrojne zanimljive priče. Meni su bile zanimljive. Zato sam i odabrao raditi diplomski kod njega. Fućkalo mi se što misle ostali. Ostali su birali „lake mete“ jer Blagoglagoljević „strašno gnjavi“. Daleko od toga da sam bio štreber, i mene je faks slabo vidio. Osim Blagoglagoljevića bila su možda još dva predavača na čija sam predavanja hodočastio. Kod jednog sam dobio i dvojku, koga briga za ocjene. Mislio sam: sad sam student, sad treba iskoristiti što se da. Tako da, eto, Blagoglagoljević mene nije ni najmanje gnjavio. Šetnje po gradu bile su prava uživancija. Na kraju sam mislio da ja zapravo gnjavim njega, i divio se strpljenju koje ima za jednog običnog studenta i njegova beskrajna zapitkivanja. To je na kraju završilo tako da sam diplomski branio u gostionici pokraj faksa, na ugodno čuđenje ostalih članova komisije.

- Bome jesam, taj sam! Postojim! – priznam veselo Njegovanojdami.

I vrlo brzo, kako i dolikuje mitskim figurama, moja silueta u crnom nestane put izlaza u maglu i tminu.

Na putu doma razmišljam. Svi smo mi netko i nešto. Znali to ili ne. Svi! Svatko od nas postoji u nekoj priči nekih davnih poznanika ili nečijih prijatelja kao neki Taj. Bilo bi tako dobro kad bi uvijek bili svjesni toga, kad se ne bi dali tako lako uvjeriti u suprotno.

Takav je zakon. Onaj jedan uvijek se mora pojaviti.

- Pitam se, Zlatokosa, jesu li svi drugi učenici tako lijeni kao moji?
- Znaš odgovor.
- Znam, jesu. Ali dok god postoji i jedan koji čuje...
- ... treba govoriti. A znaš i zakon. Kako god bilo i koliko god trebalo...
- ...on će se pojaviti!

- Zlatousti, Zlatousti! Netko te imitira! Hoćemo li ga tužiti?
- Tužiti? Magarci, kad ćete shvatiti!? Kamo sreće da me i vi imitirate, kad već sami ne razumijete!

- Zlatousti, treba li smijeniti vladu?
- Svaku!
- Svaku slijedeću koja dođe, ili svaku trenutnu sada u svijetu?
- I jedno i drugo.
- Pa zašto si tako radikalan?
- Trgovcima je mjesto na tržnici.
- Možda je to i točno, ali tko bi onda vladao?
- Vi licemjeri, provokatori, književnici, javni bilježnici! Pa valjda onaj kojemu je mjesto na prijestolju.

- Zlatousti, nešto ne valja s ovim svijetom, ali ne znamo što!
- Povjerovali ste u laskavu laž.
- Koju, koju?!
- Da su sinovi pametniji od očeva.

- Zlatousti! Gledamo, a ne vidimo!
- Da.
- A ti?
- Vidim, a ne gledam.

- Zlatousti, gdje je kraj našim nevoljama?
- To je lako. Zar još niste ništa shvatili, magarci?
- Nismo! Gdje, gdje!?
- Točno tamo gdje i početak.

- Zlatokosa, kako da se napokon probudimo.
- Navijte budilicu.
- Ah! To već i nije smiješna šala!
- Nitko se ne šali. Navijte budilicu. Nitko u snu ne navija budilicu. Idite i odmah navijte budilicu, tako ćete znati da ste budni.

- Zlatousti, kako da se napokon probudimo?
- Probudite gdje? U snu ili na javi?
- Pa tko se probudio u snu?
- A tko se probudio na javi?

Naprijed.
Naprijed je uvijek pomalo proizvoljno. Naprijed može biti bilo gdje u prostoru. O vremenu i ne govorim jer vremena, to se zna, nema.

Natrag.
Tu više nema proizvoljnosti. Natrag je već obvezno u čvrstom odnosu s naprijedom. Natrag je uvijek nasuprot naprijed, i to se zna.

Stoga nikamo. Sjedi mirno i ne bauljaj. Eto ti mir u svijetu i spokoj u srcu.

- Zlatousti, je li samoubojstvo veliki grijeh?
- Ništa veći od ubojstva.
- Jao ubojicama!
- Svi smo suučesnici.

Otkako sam na liječenju štošta mi se pošemerilo u glavi, pa je tako jedina mi i voljena zakonita primijetila zanimljivu neobičnost. Počeo sam gledati nogomet.

Ma naravno da oduvijek volim nogomet! Muško sam, tu nema pomoći. Ali da bih zaposjeo fotelju i daljinski, čekao lige prvaka i kupove UEFA, navijao za nekog i uzrujavao se ili čitao sportske stranice na zahodu, nema teorije. Ta strast nije moja strast, i radije ću raditi nešto drugo.

A eto, kroz prošlu godinu, malo pomalo, svako toliko zateknem sebe kako gledam tekmu. Nadam se da mi to ide u plus kod doktora Nadležnog kao znak oporavka. Evidentno poglupljujem, što automatski znači da mi je psihički bolje.

I tako ja jednog dana čekam svoj red na kompu i šaltam po kanalima, kad ono, naši igraju europsku utakmicu. Pa, hajd' fino, velim, samo što neće početi. Stadion urla da se i soba trese, a moja se žena digne od kompa, dođe pred TV i već se zavlači pod svoju dekicu. Pomirljivo joj dajem daljinski, jer cijenim njezin cjelodnevni trud i potrebu za opuštanjem, a i komp je sada moj. Kadli, veli ona:
- I ja bih gledala tekmu. Nema ništa drugo.

Atibogadragoga! Ovo je nešto novo! Toliko novo da moram sad ostat to vidjeti!

I ona se lijepo ugnijezdi, a ja se psihički počnem pripremati na objašnjavanje kvadrature kruga ofsajd zamke čim pomoćni sudac podigne zastavicu i oduzme loptu napadačima.

Krene Ajax s centra. Prođe prvih deset minuta, nadmudruju se oni s dvije zatvorene obrane. Onda ona pita iz svoje dekice:
- A za koga mi navijamo?

Hmm... Zapravo, dobro pitanje. Uvijek je zanimljivije pratiti utakmicu ako odabereš nekog za kog ćeš navijati.

- Za naše. - odgovorim.
Ona samo mudro kimne, skoncentrirana na igru.
Igraju dalje, vidim stisli oni malo Ajaxa, oslobodili se treme, a ona pita:
- A koji su naši?
- Plavi. - odgovorim smireno.
- Pa tu nitko nije u plavom...
Opet ima pravo. Dinamo ima neku čudnu varijantu škurosive plave za Europu.
- Naši su s desne strane ekrana.
Mudro kima. Prođe dosta vremena, a ona pita:
- Nije malo čudno da stalno pucaju na svoj gol?
Sklopim oči i brojim do tri.
- U drugom poluvremenu su promijenili strane.
Ona napravi izraz beskrajnog čuđenja nad posvemašnjom glupošću, ali mudro me štedi uzrujavanja pa šuti.
Naši popuše kretenski gol.
Ona me upitno gleda.
Tužno kimnem. Da, pušimo jedan nula.
- Pa zašto mi odmah nisi rekao da je naš gol kraj zida, a njihov prema lampi!

I napokon, sad već sva u utakmici, primijeti ona kad pomoćni sudac digne zastavicu i naši navalni redovi stanu, predaju loptu i počnu se vraćati.
- Kaj je sad ovo? Šta rade?! – uzrujala se kad je vidjela da je navala prema lampi zaustavljena.
Progutam knedlu:
- Bio je ofsajd.
- Kaje to, neko pravilo da našima bezveze uzmu loptu? – puše srdito.
Tada mi sine nešto spasonosno!
- Sjećaš se onog filma Full Monty?
- Da.
- Sjećaš se kad vježbaju u čeličani striptiz pa se sudaraju jer ne kuže koreografiju?
- Da (smijulji se).
- E pa naši su bili ko ona dvojica iz drugog reda što prođu kroz onu trojicu iz prvog reda prije vremena, jer brzaju u taktu. To ti je ofsajd....
- A-haaaaaaaaaaaaa....

Prošli put na pregledu, onom lagodnom, kod doktora Nadležnog.
Nakon što smo zaključili kako mi je volja opet dobra, otipkao je brzo sve potrebno na pisaćem stroju i zadovoljno se zavalio nazad u stolac.
Vadi iz džepa bijelu limenu kutijicu, a na njoj piše Viagra. Otvori je i nonšalantno me nutka:
- Hoćete jednu?
Unutra plavi bomboni.
Oklijevam trenutak, a on se smijulji. Zabavlja se kao kakvo derište!
K vragu, pa ne bi mi dao vijagru, nije valjda lud? Opet, nikad ne znaš, psihijatar je, jasno da je malo trknut.
Uzmem, jebeš ga sad. Bombon, borovnica.
Samo što ne pukne od smijeha:
- I tako mi govorite da sam korumpiran, sluga Saurona i farmaceutske industrije!
Napravi mudro lice kao da se sjetio nečeg važnog.
- Čekajte, nije to sve! Imam još puno toga. Gotovo da nema kompanije koja me ne podmićuje!
Otvori jednu ladicu i rošta, a onda izvuče čitav pregršt kemijskih olovaka, pa blokiće, uredski materijal...
- Aha! Pogledajte. Sve njihovi proizvodi! – miga obrvama.

Pa mi da puno olovaka s imenima lijekova i blokiće.
- Uzmite, uzmite dragi Ludlud, imam ja toga na preteg! Naprosto me zatrpavaju, gadovi.

Uzmem olovke, blokić...
Ti boga, pomislim, Nadležni me svaki put uspije iznenaditi! Evo, ja, pacijent, primam mito od vlastitog liječnika.

Na kraju smo zaključili kako nema potrebe da se vidimo sve tamo do studenog. Ali ako misli da je kupio moju šutnju, vara se! Evo, sve sam objavio, i dobrovoljno se prijavljujem uskoku! Predat ću i sve olovke i blokiće. Jedino sam bombon odmah progutao, ali to je i tako bio samo obični bombon...

Možda na kraju izbjegnem tešku ruku vlasti, ali što ne mogu izbjeći je posjet doktoru Običnom...