Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Eldalie arandor tul, aure ar' silma, kalina tul!
Seere a' ilya, gwaith ar'dulin ar' orn, cuivië ehtele', winya coia. Khelek lemb. Dur dú lemb. Aran glin cam forya tul!
Alasse gwaith!
Alassedor!

Krošnja u zoru.
Debeli vrabac je tih.
Pjeva crvendać.

- Zlatoguza, isplati li se čekati princa na bijelom konju?
- Ovisi o konju.
- Kako to?
- Princ je uvijek princ, k vragu! E, ali što jaše...

Balkon. Smrdljivi
martin. Preskočen obrok
debelog vrapca.

- Zlatokosa, vrijedi li čekati princa na bijelom konju?
- Svakako!
- A što ako ne dođe?
- Već će se netko pojaviti.
- Što ako ga ne prepoznamo?
- Ovisi o vašoj maštovitosti.
- Lako je tebi, tebi je došao Zlatousti!
- Da, prepoznala sam ga po magarcu!

Veliki komad
masne lepinje. Vrabac
Debeljko je brz!

- Zlatousti, kako da se spasimo?
- Sami nikako.
- Pa što da radimo onda?
- Ulažite napor.

Balkon. Debela
mačka i tusti vrabac.
Miran suživot.

Jedne nedjelje na jutarnjoj kavi u kvartu s prijateljem Š. i još nekim ljudima. Prijatelj Š. naš je dežurni autoritet za teologiju, ali i najpraktičniji od svih vjernika koje poznajem. Radi toga je pomalo krut. Ponekad zaguli objašnjavajući paradoks Svetog Trojstva, diskretno je podsmješljiv prema budizmu ili nekakvim novodobnim duhovnim koncepcijama, moli i meditira tiho u intimi svog doma, vrlo ozbiljno štuje dan gospodnji kad se ništa ne radi, a ne bi me uopće začudilo da daje i desetinu crkvi. Gorljivo žudi spas i Kraljevstvo nebesko, boji se vraga i smrti i silno se ufa u milost Spasiteljevu kao jedinu šansu.

Ali, misliti na spas vlastitog dupeta nužno implicira da se iz dupeta i misli. To je, izgleda, zakon svemira.

Toplo i ugodno nedjeljno prijepodne u kvartovskom bircu, a ćaskanje se, igrom slučaja, vrtilo oko nekih budućih poslova. I to ima svojih čari kad je čovjek opušten. Ali u jednom trenutku mojoj voljenoj je malo pozlilo.

- Gladna sam, prijatelju Š., mogu li dobiti komadić tvog peciva? – pitala je i gladnim očima gledala u smotuljak iz pekare koji je on držao na stolu pokraj svoje kave ili čaja.

Malo sam se ljutnuo na to, ali sam šutio. Ide mi na živce žicanje. Naime, ja svoju voljenu poznajem kako se već poznaje nekog s kim živiš dvadeset godina, i znam da je za njezinu „glad“ dovoljan jedan jedini zalogaj koji će riješiti to što joj je „zlo“. Ali ako je ja poznajem, drugi nisu dužni biti niti informirani, mislim, što ih briga. Uostalom, pekara je odmah iza ugla. Ali moja kontemplacija u trenu bi razriješena.

- Ne dam. – hladnokrvno odgovori prijatelj Š. – Nisam doručkovao i to mi je doručak.
I, nakon kratke nelagode, ćaskanje se nastavilo dok je njegovo pecivo mirno slušalo kraj njegove kave ili čaja.

Uskoro, moja voljena se zaputi do pekare spasa. Reći ćete, nije kavalirski što sam je pustio da ide sama, što sâm nisam skoknuo. Vi je ne poznate dvadeset godina. Što god donesem, krivo donesem. Tako da smo naučili živjeti s tim. Zato sam ostao sjediti. A i pekara je stvarno blizu.

Ali kako to već ide, nešto drugo mi je palo na pamet dok smo sjedili. Možda je moja jedina bila malo nepristojna, ali sigurno nije bila zlonamjerna, reagirala je spontano. To sigurno znam. Ali ono što ne znam je odgovor na pitanje: što ako je ona bila nesvjesni instrument kušnje za našeg nesretnog Š.-a? Je li moguće da se netko, tko tako silno želi u Kraljevstvo Spasa, uz sav oprez i nastojanja, na kraju spotakne o jednu običnu kiflu za tri kune iz pekare iza ugla? Kiflu koja čitava mora u njegovo i samo njegovo, a niti jednim zalogajem u nečije tuđe dupe?

Naravno da ne, pomislim! Pa gdje bi se Sudac Svjetova bavio takvim sitnicama? Ne, ne našeg Š.-a! Pa tko se trudi više od njega? Zar bi Nebeske Vojske, u svojim kolosalnim bitkama gubile i trena na takve sitnice? A opet, kazano je: svaka nam je dlaka izbrojana...

Blago pticama, pogotovo debelim vrapcima! Oni nemaju sličnih problema.

Marljivi djetlić.
Vrabac Bucko ne haje.
Nesklad staleža.

- Zlatousti, je li istina da su pjesnici čuđenje u svijetu?
- Svijet je čuđenje u pjesnicima.

Ulična lokva.
Pije debeli vrabac.
Ej, runda za sve!

- Zlatouhi, brate, namučismo se preko pola svijeta jer su naši ludi gospodari slijedili zvijezdu. I još su nas natovarili darovima!
- Pa bar ste vidjeli svijeta.
- Strmine, daljine, led i vrućine! Patnja i muka! Da smo bar doma ostali!
- To ti je naša sudbina. Niti ćete u povijest, niti u legendu.

Crna ljepenka
krova. Vrana na straži.
Nema vrabaca.

Prenemaganje, ili ružnije rečeno (na žalost često i točnije) preseravanje, to je jedna od onih stvari kojih sam sit, kao uostalom i tiha većina ljudi. Sasvim svejedno bilo to intelektualno, psihološko, ovakvo, onakvo prenemaganje, ili najobičniji vulgarni snobizam. Puno ljudi na puno blogova se žali na isto. Priznajem da je i to svojevrsno prenemaganje. Ipak, jednostavnost i iskrenost se nekako probiju i čovjek to osjeti. Kad piše, kao enormno olakšanje, a kad čita kod drugih, kao dah osvježenja, povjetarac nekakvog mentalnog zdravlja. "PR civilizacija" koja nas je zadesila nameće stravično puno grandioznog i grandomanskog preseravanja. Teško je, a većini valjda i nemoguće, zadržati zrno soli. Vjerojatno nam treba jedna antipreseratorska revolucija. Revolucije na leđima iznose mladi lavovi. Ovdje treba imati na umu da to nema nužno veze s godinama pojedinca. U očekivanju takve generacije, jer to će morati biti čitav naraštaj, imamo svoje male oaze, eventualno džepove otpora. Predstraže ostataka nama prispodobive zdrave pameti kao dokonu dužnost ostarjele garde.

Uz sjeverni zid
krpa snijega. Otok
zimske bjeline.

Već se više od mjesec dana budim rano, obično već oko pet. Nešto čudno se dogodilo i moj bioritam se preokrenuo. Pripisujem to godini dana trovanja lijekovima usmjerenima na biokemiju mozga. Uglavnom, iz čista mira, jednog dana se dogodilo da se počnem buditi prije zore, a liježem s kokošima, prepospan da bih gledao već oko devet navečer. Potpuno novo iskustvo u mom noćobdijskom, nokturalnom životu.

Tko kaže da se dvije sreće grabe ranoranilaštvom, ili laže, ili je ozbiljno neinformiran! Neki dan ustao sam tako prije zore, dočekao buđenje grada, uspio popiti s prijateljem K. ranu jutarnju kavu na njegovu putu doma s noćne montaže, prošetao gradom, platio račune i poobavljao druge stvari u ugodno pustoj banci. U naletu inspiracije, a zapravo žrtva reklamne kampanje, naposlijetku uletim u apoteku. Odlučio sam toga jutra prestati pušiti!

- Dobar dan, molim vas one nikotinske flastere!
- Svakako, koliko pušite dnevno? Manje od kutije, kutiju, dvije?
- Otprilike tri u dva dana...
- Aha, za vas su onda ovi konjske doze od 21 mg, - kaže čiča u bijelom, ne naravno tim riječima, to je bilo kako sam ja čuo.

Ljekarnik mi ih uvali sa smiješkom, a ja odem sretan jer sedam komada flastera stoji otprilike kao šteka cigareta. Čim sam došao doma zadovoljno sam protrljao ruke i otvorio paket. Nije mi se dalo čitati dugu plahtu uputstava za upotrebu, ah do vraga, treba mi nikotina, nisam zapalio pošteno jutros!

I prije nego se moja draga probudila kava je bila skuhana, suđe od sinoć oprano, doručak, ne baš serviran, ali zamamno-nehajno nabacan na pultu pokraj frižidera. Kad su se sneno lice i topla spavaćica moje voljene pojavili na vratima kuhinje uzdigao sam prst visoko i značajno:
- Prestao sam pušiti!
Voljena je uzdigla obrvice i nestala put kupaone.

Čitavo prijepodne paradirao sam po kuhinji bez cigarete u gubici ili ruci. Napokon sam joj odlučio odati tajnu moje nepokolebljive volje. Razgolitio sam nadlakticu.

- Vidi!

Zasjao je srebrni nikotinski flaster. Nije zasjao, srebrni dio ide na kožu, vanjski dio je u boji iste. Meni je tako izgledalo. Krenem objašnjavati divotu toga, a ona samo šutke dohvati onu plahtu od papirića iz kutije i čita. Vrti glavom u nevjerici.

- Bah! Pojma nemaš! Tjedan dana, i živjet ćeš s novopečenim nepušačem! – napuhavao sam se razgolićen i udarao šakom u prsa junačka ubuduće lišena boležljivog kašljucanja.

Dođe ručak i prođe, a ja ne zapalim ni nakon objeda.

- Vrti mi se malo. Idem prileć'. – najavim. Nisam se ni dokopao kauča, a meni se vrtilo sve više i više, osjetio sam slabost, problijedio. Kao da mi je sva krv otišla iz glave, pred očima su mi zaiskrile zvjezdice, napad kašlja, a srce je počelo preskakat u ritmu makedonskog ora.

- Koji vrag...?

Uđe žena u sobu i sva se prestraši kad me pogleda. Samo nijemo zijevam kao riba na suhom.
- Mučno mi je, povraća mi se.... – propentam nekako.
- Ti budalo! Minutu ne pazim na tebe i već uspiješ ovako zasrat! –kaže moja voljena, dograbi me, razdrlji mi spretno košulju...
Jednostavno nisam imao snage reći joj:
- Sad nije trenutak, ljubavi...

Ali ona mi i tako svaku misao čita iz očiju. Nimalo nježno smakne mi rukav i odlijepi flaster:
– Otrovao si se, kretenu!

Gledam blesavo zblenut u srebrnu smrdljivu pačetvorinu koju drži s dva prsta i nosi u smeće, tu čarobnu dozu otrova koja me trebala opskrbljivati nikotinom dvadeset četiri sata. Vrati se iz kupaone gdje je oprala ruke samo u vodi, jer, piše tamo u plahti s uputama, sapun pospješuje apsorpciju nikotina tako da bi se i ona mogla otrovati samo zato što je dirala flaster. Prostrijeli me pogledom i otvori prozor, a mene, majko moja mila, zamota u svoju dekicu da mi ne bude hladno.
Poražen i ponižen, mirno ležim i dišem svježi zimski zrak.

Brzo mi bude bolje. Skrušeno vraćam dekicu i pokušam, kao, sve nešto okrenuti na šalu. Okretanje na šalu bilo je blesavo cerenje, svojstveno jedino muškarcima, žene u pravilu blesavo kikoću.
Samo me pogledala.

Uh.
Ako je netko entuzijastičan da prestane pušiti, imam šest nikotinskih flastera viška, konjska doza. Dajem u pola cijene.

Čovjek, kaput, šal.
Pramen zaleđenog daha
ispod šešira.

- Zlatozubi, slijedismo zvijezdu preko pola svijeta i ostavismo darove djetešcu.
- Rasipnici! Što će djetetu smirna i zlato!

svaki dan jedan
haiku organizmu
izoštri sliku

Već četiri uzastopna dana ovako guste i masne magle zaslužuju i drastične mjere! Sva sreća pa nije onako strašno hladno. Ipak, situacija je nedopustiva!

Prevrćem po kuhinji. Tražim lijek. Danas treba skuhati nešto puno vedrine i sunca, ali proljetna juha neće biti dovoljna.

Kuhanje je magična stvar. To znaju zaljubljene žene, promrzli ratnici i premoreni putnici. Meteorolozi će pokazati zdrav skepticizam, ali duboko u svom znanstvenom srcu zatrovanom egzaktnošću i oni znaju da će miris dobre spize rastjerati svaku magluštinu, pa i najtvrdokorniju.

Maglo, magletino, dobila si svoju priliku! Lijepo se baškariš već danima, dva put si pustila sunčev trak i hvala ti na tome, ali bilo bi dosta! Baš me zanima kako ćeš se suočiti s ribljom juhom, blistavom i bistrom, koja mirisom priziva nezadržive sile Juga!

A kada se magla do večeri raziđe, već smo na konju! Pogledom potraži moćnog Oriona dolje na južnom nebu, pouzdanog saveznika s juga. Znat ćeš da je magla bila samo – magla, i da su svi koji trebaju biti uvijek na svom mjestu, nepokolebljivi stražari.

Tragovi vrapca
u snijegu na balkonu.
Crtež se topi.

granulo sunce
sleđena krošnja vatrom
je zaiskrila

jato kosova
jabuke u snijegu
ledena gozba

- Zlatobradi, slijedismo zvijezdu i ostavismo darove djetešcu.
- Jeste li daleko putovali?
- Preko pola svijeta.
- Izvrsno! Onda ste sigurno za partiju šaha!
- Uvijek, Zlatobradi... samo, nas smo trojica...
- Volim ja i simultanke! A možda sad imate vremena i za mali turnir?

- Zlatokosa, slijedismo zvijezdu i ostavismo darove djetešcu.
- Jeste li daleko putovali?
- Preko pola svijeta.
- Večerajte onda! Pripremit ću vam postelje.
- Hvala na gostoprimstvu, domaćice!
- O ne! Hvala na gostovanju, putnici!

- Zlatozubi, što ima najjači sjaj čovjeku znan?
- Zlato!
- Pa zar nije sunce?
- Nema sunca u trezoru!

Zrcalo leda.
Debeli vrapčić glavu
nakrivio. O!



*haiku pjesme inače nemaju naslov, tako da su ovo zapravo naslovi postova, radi lakšeg snalaženja u arhivi.

- Zlatousti, zašto je sve tako poskupilo?!
- Nije! Što najviše volite i dalje je jeftino.
- Što, što??
- Magla.

Čevabđinica,
predgrađe. Mirisni dom
vrapca debeljka.

...kaže neka ljigasta pjesma, a meni je danas baš takav dan. Koja godina! M'rš, ne ponovila se!

- Magarčino, ni jedna godina se ne može ponoviti! – rekao bi mi sada Zlatousti, i dobro bi mi rekao.

Sretna Nova svima!