Čovjek s vilicom u svijetu juhe

subota, 31.05.2008.

Pozdrav Ilije Gromovnika

Ilija Gromovnik protutnjao je sinoć vrlo nisko iznad krovova i nekoliko strijela hitnuo vrlo blizu. Ne zna se je li došao pozdraviti svoje štovatelje i prizivače koji su baš imali veliki koncert na malom trgu našeg grada, ili ga je put slučajno nanio baš ovuda. Dobro je došao, rashladio je noć. U mojoj spilji on nikad ne prouzroči strah, o tome svjedoči sasvim mala ikona iz nekog grčkog manastira, poklon dragog prijatelja s jednog vrućeg putovanja. Rado sam je objesio na kuhinjski zid, jer danas je nemoguće ili možda vrlo teško pronaći svete sličice gromovnika Peruna. Osim toga, Ilija Tišbijac jedan je od dražih mi likova iz Starog Zavjeta, odmah negdje uz Jonu. Vidi se da volim osobenjake.

Pukovnik Jara mudro je sklonio svoje konjanike u hlad pod krošnje drveća i zapovjedio odmor. Dobro je. Na nebu se još očituje hijerarhija. Ne postoje zemaljske blesavoće poput zapovjedne odgovornosti za nešto što se nije zapovjedilo. To je valjda zato što nebeski stanovnici znaju što rade i zašto se spuštaju u atmosferu zemlje. Nemaju demokraciju, pa da najvećem glupanu među sobom odrede da komandira i donosi odgovorne odluke, samo zato što se najveći glupan najviše sviđa njihovoj maloj taštini.

- 14:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Prazno mjesto pod suncem


Balkon. Željezna
ograda vrela. Vrabac
potražio hlad.

- 01:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 30.05.2008.

Zlatoguza: muškarci su glupi

- Zlatozubi, mili, mužiću moj, jučer sam čitav dan peglala...
- Bravo, Zlatoguza, ljubavi. Kad si bila tako vrijedna, evo ti tisućica pa si kupi nešto lijepo...
- ... karticu, glupane. Tvoju karticu.

- 12:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.05.2008.

Zlatousti: žene su gluhe

- Volim te, Zlatokosa.
- Zlatousti, voliš li me?

- 00:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 28.05.2008.

Proročanstvo


Leptir sletio
na kaktus poput daha.
Treći cvijet.

- 11:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 27.05.2008.

Colonelissimus Jara

Kroz zelene kasnosvibanjske krajobraze mirnog i zrelog proljeća provalilo je s juga lako konjaništvo pukovnika Jare i razlilo se dolinama rijeka, zaposjelo sela i gradove. Prethodnice ljetnog Carstva Sparine i vreline svih elemenata nakon što Vatra zagospodari svijetom i uspostavi svoju vlast. Jarke dolame Jarinih draguna potaknut će klimatizacijske uređaje i grijalice hlađenja zahuktat će se diljem hemisfere, razjarivši Jarine konjanike još i više. Sve će ključati kao u kotlu, dok ne ohlade koru svijeta kasne kolovoške kiše.

- 00:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.05.2008.

Deset dni vojne

Sad se već Juru može češće vidjeti. Malo je razdražljiv i nepažljiv. Ne znam je li to zbog seroquela iz jajeta ili zbog začepljenih prolaza. Ne čujemo ga više na tavanu. Ali ga vidim kako se smuca po krovu noću. Preko dana se valjda zavuče u susjedovu živicu, odmah uz cestu, uz zidić prema našem dvorištu i uz veliki susjedov bor preko kojeg se i penje na krov.

Sinoć u tom grmlju neka tarapana. Jura lovi, ili ga love, ne znam, ali stalno ga vidim kako jurca uz i niz deblo bora. Onda skokne preko grane na krov i odozgo puše na ono nešto što kriči dolje u žbunju. Pa se munjevito sjuri dolje, nastavi tarapanu, pa opet gore. Gledam s prozora, bolje od televizije. Voljena se ljuti. Dosta joj je svega. Probam je utješiti kako sad bar imamo mira po noći. Njoj se svejedno plače. Pomislim kako bi je sigurno oraspoložilo ako bih ulovio Juru jednom za svagdam sad kad je vani tako lijepo nepažljiv, pa krenem obući cipele. Kriva procjena. Samo sam voljenu razjario još više. Zgrabila me, unijela mi se u lice i zaprijetila da će me ispljuskati.
- Ali...
Ništa ali. Nek budem razuman. Nikakav noćni lov oko kuće i po dvorištima. Pogotvo ne kuhačom, makar i dvorukom. Nema ali.

Kad čovjek malo razmisli i s te strane, ima ona pravo. Što fali promatrati šou s prozora, sad kad se Jura uzrujava, a ne mi?

Uostalom, bolje je od Eurosonga. Ili je Eurosong bio jučer? Ili prekjučer? I tako nisam gledao. Sve mi se pomiješalo u ovih deset dana zerdavske „televizije“.

- 00:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2008.

Good bye, Jura, good bye?

Vrag je već odavno odnio šalu. Prije novog pokušaja s jajetom i prije nego odem kupiti „gvožđe“, tu minijaturnu zamku za lisice, odlučio sam pokušati s posljednjom humanom opcijom. Odoh tako do grada i kupim pur-pjenu, neku građevinarsku đavolštinu za zaštopavanje pukotina. Još sam lijepo pronašao nekoliko crijepova u dvorištu „Kemoboje“ gdje sam to kupovao. Pokupim ih i sve zajedno dopremim na tavan. Oboružan plastičnim rukavicama, kirurškom maskom, zamotan kao beduin, zavučem se najdalje što sam mogao do problematičnih pukotina i našpricam ih sa smjesom. Nekako se provučem do najveće pukotine, one pod samim sljemenom, i uglavim između dva crijepa krhotinu onog kojeg sam donio iz grada. Nekako je lijepo sjeo i ja ga pričvrstim pjenom. Čudo jedno kako ta pjena bubri! I kako je ljepljiva. I kako se teško skida s kože...

Prilično zadovoljan, jer to je sad stvarno sve što sam mogao napraviti, počistim najsvježiju kakicu i ostatak ptice. Pokupim svoje bočice i krpice spreman zatvoriti tavan, poć na tuširanje pa prijateljima na rođendan odmah potom.

I onda ga čujem. Jura. Grebucka iza neke daske. E, jebem ti život! Nije to ništa, što sam sve opsovao umoran i prljav onako. Sve vidljive rupe sam začepio, a on unutra!

I ništa. Otvorim kosi tavanski prozorčić u nadi da će jura otići na zrak ili u lov. Nakon sat ili dva, kad smo se spremili za izlazak i kad nam je prijatelj već trubio da siđemo do auta, zatvorim brzo tavanski prozor.

Iza ponoći, na povratku doma, frend koji nas je vozio pokaže nam: eno vaše lasice! Taman smo skretali u našu ulicu. Stvarno, naš Jura vehementno niz cestu, pa kroz susjedovo dvorište koje je na uglu, pa pređe cestu naše ulice i hop, nestane u našem dvorištu. Bez straha i oklijevanja. Frajer, samo tako. Ide si on doma. K nama doma.

Dođemo u kuću i osluškujemo. Jura je na krovu, ali ne može unutra. Grebe, trčkara, njuška, zaviruje... Nećeš, majci! Nazad u šumu, Jura!

Odspavali smo kao bebe prvi put nakon deset dana. Ne usuđujemo se veseliti prepano, ali izgleda da smo ga nadmudrili. I nitko nije stradao.

Kako sam naučio puhati i na hladno, ni sada se istinski ne veselim. Još ne mogu vjerovati.

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje

Nisam mogao izdržati i, poput pravog amatera, svakih sam sat dva otvarao tavan da vidim – je li nasjeo? Ponekad bih ga čuo, i čim se primirio ja sam dolazio ćiriti. Je li pojeo naše kukavičje jaje?

Naravno da nije. Lukavi, lukavi zerdav!

Već je pao mrak i nije više imalo smisla zavlačiti se na mračni tavan. Uslijedila je još jedna noć „kazahstanskog“ nogometa nad našom glavom, i treća noć kako mi je Voljena otišla u dobrovoljno izgnanstvo na kauč pred televizorom. Tužan i ljut, lupao sam šakom o zid, a s druge strane čulo se samo neko posprdno struganje po nekoj od tavanskih dasaka. Podlo sam procijenjivao pravac: nije li to ipak iz smjera gdje smo ostavili jaje da leži?

Nakon nekoliko sati nemirnog i isprekidanog sna, s prvim svjetlom dana, brzo zavirih. Nema ga! Pojeo je jaje. Samo malo bjeljanka na podu, već osušenog na dasci. Mali vrag se zavukao nekamo, primirio, nestao. Već je sve smrdjelo na pobjedu. Požderao je jaje i droga ga je oborila!

Je vraga. Iste večeri, eto njega. Donio si pola svrake, da ima za kasnije. Naše drogirano jaje samo ga je okrijepilo i razbudilo mu volju za životom.

- 18:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 24.05.2008.

Knock knock!

Odlučili smo pokušati metodom koju je predložio tajnoviti Z., da beštiji u jaje podvalimo sredstvo za spavanje.
- Zerdav je očito poludio. Umjesto da živi lijepo u šumi, ili na polju, on se doselio k nama ljudima i sluša treći program hrvatskog radija.
- Definitivno. Sišao je s uma.
Voljena i ja složili smo se oko dijagnoze. Zaključili smo kako običan normabel neće ništa riješiti. Zato odlučismo upotrijebiti seroquel, još je preostalo nekoliko iz zalihe kojom me bio snabdjevao doktor Nadležni.
- Ako je meni pomoglo, pomoći će i Juri. Nu, udrobit ću mu odmah dva!

Preparirali smo jaje. Izgledali smo kao narkomani u krizi koji bilo što moraju ubaciti u razrijeđeni krvotok. Otopili smo lijek i špricom ga ubrizgali u sirovo jaje. Najpokakanije koje smo našli u zalihi iz Zagorja. Sve u sterilnim rukavicama kako gad ne bi očitao podvalu po ljudskom mirisu. Stvarno je sreća imati domaća jaja!

Odšuljali smo se na tavan. Položio sam jaje na dasku na podu, nehajno, ovlaš, kao, prolazila koka i baš slučajno posrala jajce na naš tavan. A šta sad? Ako zerdav može biti putnik namjernik, kako bi se onda mogao dosjetiti da to nije i neka koka?

Osjećam se kao zla maćeha koja kuca Snjeguljici na prozor patuljačke kuće... Čekaj malo!? Pa nisam ja negativac u ovoj priči! Samo mirno živim u svojoj kući i gledam svoja posla. Nakon što sam sretno izbjegao Vrapče, evo me sad, opet normalnog, kako se šuljam po vlastitom tavanu i glumim kokoš koja ostavlja uspavljujuće jaje za ručak lasici. Da, volim biti normalan u normalnom svijetu!

Spustili smo se tiho nazad vježbati naše opako načeto strpljenje.

- 15:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Protunapad

Čitavo popodne šljaka na tavanu. Nešto sam odspavao do ručka, jer je Hun Jura divljao čitavu noć. Otišli smo na objed kod prijatelja, kupili u gradu par ratnih logističkih potrepština, a onda sam se bacio na tavan, ne bih li kako pokrpao najsumnjivije rupe. Bezuspješno. Mjesta su beznadno nedostupna. S manjima se da nekako i na daljinu, pomoću „štapa i kanapa“, ali jedna najsumnjivija rupa pod samim sljemenom, podlo postavljena između nosive grede i crijepa (što objašnjava i zašto nikad ne pada kiša kroz nju pa je nismo ni primijetili), ostala mi je nedohvatljiva. Zavukao sam se koliko sam god mogao, ležao u svinjcu punom prašine, perja i, vrlo vjerojatno, lasičjeg dreka, i pokušavao postaviti dasku poprijeko i prikucati je uz gredu, dok su mi noge lamatale jer su se stalno sklizale s klimavo postavljenih ljestvi. Još sam se trzao na svaki šušanj negdje iza uha očekujući podlog Juru da iskoristi moj nezaštićeni položaj za napad. Prljav od glave do pete, s punom vrećom zvjerinjeg smrada svake vrste, oznojen gore nego kad sam radio na baušteli, morao sam se povući s prvim znacima sumraka.

Ni sam se ne sjećam kad sam se toliko dugo i temeljito ribao, zadnji put valjda u djetinjstvu, kad bi me mama uvalila u kadu i prala energično kao da sam komad posteljine, a ne živahni dječak koji se čitav dan igrao u susjedstvu. Prespavao sam tv-dnevnik snom umornog čovjeka. To je bilo dosta zanimljivo, jer inače slabo kad gledam dnevnik

Moje roštanje i rondanje, izgleda, ipak je uznemirilo Juru i čuli smo ga samo dva put kako se vrlo oprezno šulja. Baš kao i prije deset ili petnaest dana dok smo mislili da je mačka, i bedasto ga ignorirali. Nešto mu nije jasno. Nije mu jasno, ali vratio se i šulja se. Muka mi je od pomisli da ću se opet morati zavlačiti do one rupe. Veterinar je imao pravo. Taj odustati neće.

Iako bez materijalnih rezultata recimo da je protunavala djelomično uspjela i protivnik je barem potisnut na stare položaje. Tih je i oprezan. Valjda ćemo ugrabiti noć mirnog sna.

- 00:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 23.05.2008.

Srebrno doba

Oduvijek sam vjerovao u alkemijsku moć srebra. Pa ako je riječ „moć“ možda malko nadobudna, svakako sam vjerovao u njegovo alkemijsko svojstvo.

To se najbolje vidi kod sijedih vlasi.

Još kao nepodojeni mladac osjećao sam intuitivno poštovanje prema sijedim glavama. Netko je mogao biti potpuna budala, raspikuća, glupan, lakomislen, glup, što god hoćete, ali ako je bio sjedokos, ili u sjedokosim godinama, nešto bi u meni reklo: čekaj malo! Neka je budala, ali je sijeda glava, poslušaj što govori. Treba li uopće napominjati čega sam se sve u životu naslušao? Samo od toga dala bi se napisati omanja biblioteka vrlo blesavih knjiga. Što me opet upućuje na moguće rješenje zagonetke kako je nastala suvremena „stvarnosna proza“. To moje čudno ponašanje bilo je, velim, neplanirano i instinktivno, i tek kad su se na mojoj glavi i u mojoj bradi pojavile prve srebrne vlasi, razjasnio mi se alkemijski smisao. Talio sam silne vagone šljake kako bih dobio sasvim malo srebra.

Moram odmah reći kako sam slab alkemičar, ali moram reći i kako me intuicija spasila da spasim i ovo malo srebra što je ostalo. Bio sam glup, i da se mene pitalo, ne bih spasio ništa. Jer bio sam mlad, panker, hipik, bitnik, buntovnik, revolucionar, i sve što sam mogao misliti bilo je kako smisliti da prekinem srebrnu nit koja je već i tako napola pukla negdje kod predaka. Neki komadić srebra skriven negdje duboko u meni ipak je čudotvorno djelovao: da slušam, i da s vremenom naučim slušati. Tako sam ipak čuo koliko-toliko srebrne ljude i sad sam koliko-toliko srebrni čovjek. Ne može se objasniti što to točno znači. Podsjeća na ranu jesen. Može se samo naznačiti da ima veze sa sazrelim, plodonosnim, balgim, svježim, slasnim, sočnim, ugodnim, razboritim, bistrim, vedrim, obilnim...

Nad prolivenim mlijekom ne valja plakati, pa tako ni nad prosutim srebrom. Sada znam. Stari su bili pametniji. Uštedjelo bi mi silnog prosijavanja gluposti da sam bio poslušan, a ne buntovnik. Koliko je to bilo moguće, budući da su već moji roditelji bili generacija prilično blesava i buntovna. Djedovi, pradjedovi, od njih se još dalo puno naučiti o životu, pravom životu, bez stvarnosne proze i prozaične stvarnosti. Srebro je još teklo. Ako baš ne potocima, mlaz je bio konzistentan. Smisao tradicije i učenja od starih je praktičan. Umjesto taljenja vagona šljake, elegantno preuzmeš gotov kovčeg prepun srebra. S kojim, naravno, radiš što želiš, obogatiš ga i predaš dalje. Ali netko je, tko zna kada, umjesto da postupi tako kako je jedino razumno, započeo s rasprodajom obiteljskog srebra...

Kako živimo u mlađem kamenom dobu, srebro uopće nije na cijeni. Neki bi rekli da je ovo zlatno doba, jer volimo novac, ali dobro znamo kako novac više nema nikakve veze sa zlatom. Drugi bi kazali kako je ovo naftno doba, što je prilično prljavi spoj kamena škriljevca i blatne kaljuže, dakle još gore. Treći bi rekli da je ovo atomsko doba, što je isto kao da smo rekli - Ništa.

Držimo se zato osobnog ranga. Svi mi sa sijedima u kosi ili brku u svom smo srebrnom dobu. Što bi u tome bilo dobro za čovječanstvo, sad je dobro za nas. Blagoslov srebra štiti nas od strahovlade mladosti. O, ima palih, ima i izdajica. Ne vjeruj onima koji boje kosu, čak ako ćeš i oprostiti ženama. Neka farbaju, glupani, sebe farbaju! Što će u svom životnom kovčegu predati idućoj generaciji? Kremu protiv bora? Kad mladi ostare lijepo će im zahvaliti, bez ostavštine. Nema te kozmetike, kirurške plastike ni fitness industrije koja bi nadomjestila alkemiju srebra.

I glup i lud i prekasno, ipak sam nekako pripremio barem jedan srebrnjak za nekoga tko dolazi. Potajno se nadam mladom alkemičaru sa srebrom skrivenim u svojoj nutrini. (Kojem Paolo Coelho nije ni rod ni pomoz' bog, jer ako itko to samo spomene, odmah se može tornjati u neki fashion guru beauty hair color studio gdje je i magarac Zlatouhi toliko biskupski uzvišen da bi uopće njuškom zavirio...) I kojem ću predati srebrnjak jer poznaje vrijednost srebra. Pa što ne ide na velikoj skali, neka se održi na maloj.

A zašto na maloj? Pa, velike više nema. Čovječanstvo je tek nešto više od pojma. Poput sjećanja, ili mogućnosti. Nema ga u realnosti, nema ga od zlata, niti od srebra pa čak niti od željeza. Ovo malo tehnologije što smo smislili drži nas na okupu da se ne rasturimo u čopore. Danas više ni gospodina Boga ne bi mogao prodati za trideset srebrnjaka, tolika je devalvacija. Judu ne bi imali čime potplatiti, taman se sve sijede glave skupile... Juda je bio apostol, i znao je, koliko god kobna i kriva procjena bila, da dobija nešto vrijedno. Nekom današnjem Judi mogli biste podastrijeti čitav svijet, no kakvu bi naknadu dobio za svoj zločin? Naše kameno doba već je toliko mračno da nitko čak i ne vjeruje kako tamo vani uopće postoji neki Bog, pa makar da bi ga se izdalo.

Kome onda, i kako, objasniti vrijednost srebra?

- 12:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.05.2008.

NATO guerrilla

Probudismo se s podočnjacima, pijemo popodne jutarnju kavu. Jedan dan i jednu noć imali smo koliki toliki mir, a onda je opet počelo. Voljena nije ni dolazila spavati u krevet, radije je ostala na kauču u dnevnoj sobi. Ali i tamo joj je tancalo s plafona. Treći program radija možda ga je na neko vrijeme zbunio, ali Jura the Weasel brzo je shvatio trik. Zapravo, samo se još više razjario. Kao da nam odred kozaka igra polo mrtvim teletom negdje nad glavom. I bočno. I skoro iza svih zidova. Nadam se samo da Jura ne igra nogomet kakvom mrtvom ptičurinom...

Provjerim kasnije i, jasna stvar, čim otvorim vrata – nigdje nikoga, ni glasa. Osim ispreturanih stvari, srećom, nikakvog drugog nereda.

Sad se već pitam: odakle mi ideja da sebe zamišljam kao sultana koji drži opsadu? Pod opsadom smo - mi! U svjetlu nove spoznaje valja razmotriti i nove taktike. Fleksibilna obrana, NATO standard, reklo bi se. Vrijeme je za osumrevenjivanje vojne doktrine.

Zerdave, lukav si, ali evolucijska ljestvica je na mojoj strani, ili barem tako tvrdi suvremeno praznovjerje poznatije kao - znanost. Hoću reći, mi imamo tehnologiju!

- 00:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 21.05.2008.

Caught in a trap because I love you so much

Nazvali smo Veterinarski fakultet. Dobar dan, dobar dan, možete li nam dati savjet, zvijerčica nam se naselila na tavan, evo spojit ću vas...

Veterinar kojeg smo dobili je susretljiv i ljubazan. I strpljiv.

- Najprije bi bilo dobro da ustanovimo točno o kojoj životinji je riječ, – kaže.
- Dat ću vam supruga, on ju je vidio, - veli mu Jedina Voljena.

Onda mu ja kažem kako mislim da je kuna ili lasica ili već neki zerdav, jebiga, ne razlikujem ih ja...

- Postoji mogućnost da je puh, - veli on.
- Ne bi bio puh. Vidio sam joj glavu i to mora biti neki zerdav. Provjerio sam na netu, jedino odgovara.

Onda on malo pita za veličinu, boju krzna i slične stvari, kako bi ustanovio točnu vrstu.
A ja mu, kako ga nisam vidio čitavog i pri danjem svjetlu, opišem sve tragove; izmet, mrtve ptice, način egzekucije...
- Smrdi li vam na tavanu? – pita.
- Sve više i više. Onako, zvjerinje. I ponekad po zaklanoj peradi, onako kako bi smrdilo kad zakolju kokicu pa je krenu ofurit i očerupat.
- Sigurno je lasica. – zaključi on na kraju.
- Što da radimo i koga da zovemo?
- Na žalost, kod nas ne postoji nikakva specijalizirana služba. Bojim se da ste prepušteni sami sebi.
- Tako sam si nekako i mislio. Imate li nekakav savjet?

Pa mu ispričam što smo do sad poduzeli. On kaže kako će ultrazvučna napravica teško riješiti problem.
- Taj momak nikad neće otići dragovoljno, toga morate biti svjesni, - veli.
- Ne može ni ostati. Dajte, doc, što da radim?
- Morat ćete ga uhvatiti. Morate biti oprezni jer male beštije mogu neugodno ugristi.. Mogu vam savjetovati, neslužbeno, da u trgovačkom centru koji prodaje takve stvari kupite „gvožđe“. Ali s tim morate vrlo oprezno postupati...
- Gvožđe? To je neka zamka? Znao sam, postat ću još i traper... Halo, doc, jeste tu?
Mala pauza.
- Jesam, jesam. Kolega mi suflira kako su lasice zaštićene.
- No, krasno! Znam da su zaštićene. Nije mi namjera ozlijediti bilo koga, ali ako ne postoje službe koje bi se brinule, zašto bi bile zaštićene preko mojih leđa. Ne može mi potkrovlje, na kojem, usput rečeno, spavam, postati groblje strvina i zvjerska jazbina.
- Razumijem vas. Da, zamka, slična kao ona za lisice...
Onda mi opiše prilično složen postupak postavljanja „gvožđa“ i pravu vrstu mamca.
- Uh, doc, zar ne postoji način da je uhvatim neozlijeđenu? Ovo ne zvuči baš...
- Niste stručni za hvatanje divljih zvijeri tako da ostanu neozlijeđene. Upozoravam vas da ozlijede koje vam mogu nanijeti nisu ni najmanje šaljive. Nemojte se zavaravati njihovom veličinom, lako se može desiti da ostanete invalid. E, sad, ako baš inzistirate, postoji oprema koja se može nabaviti u Austriji...
- Ah, zaboravite! Nisam joj ni ćaća ni stric! Naselila se na moj tavan, recimo da je to bad luck za oboje.
- Razumijem. Još vas zanima priča o zamki?
- Da.
- Lasice obožavaju jaja. Vrlo su lukave, ali jaja su im neodoljiva. Zapamtite to.
- Svakako! Eh, doktore, da rezimiram: službeno, vi mi ne možete pomoći niti postoji ikakva institucija u gradu ili državi kojoj bih se mogao obratiti da to učinkovito riješi?
-Tako je. Na žalost. Žao mi je.
- Neslužbeno, nas dvojica upravo kršimo nekakav zakon, vjerojatno onaj o zaštiti životinja?
- Ne, tehnički gledano, ne. Samo razgovaramo. Molim vas da razumijete ovo: ne potičem vas na kršenje bilo kakvog zakona. Razumijem vas, imate realan problem. Niti jednu postojeću državnu instituciju vaš problem ne zanima dok god je problem na vašem tavanu, što je žalosno. Mislim da ih se ni eventualno kršenje zakona neće ticati dok god je na vašem tavanu, i dok tamo ostane. Ne znam jesmo li se razumjeli?
- Razumjeli smo se savršeno, doc. Hvala van najljepše.
- Molim lijepo. Sretno!

- 01:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 20.05.2008.

Dok radi radio što bih ti radio? Pa puštao Treći program hrvatskog radija, što drugo?

Instalirali smo ultrazvučni aparatić u nadi da u kategoriju „i drugo“ svega što rastjeruje spadaju i lasice. Ne spadaju. Doduše, u specifikaciji proizvođača stoji kako treba pričekati koji dan da djelovanje uhvati maha, ali zerdav Jura i dalje veselo skakuće. Odnio sam još jednu turu sitne krame s tavana i pronašao stari tranzistor. Baš me razveselio! Dao mi je ideju. Kako sam već provukao produžni da ukopčam aparat protiv nametnika, pomislio sam kako bih Juri mogao pustiti i malo glazbe s radija. Zapravo, malo govora, dapače, dosadnih govorancija s trećeg programa. Ja inače volim treći program, ali jednom zerdavu bi monotoni spikerski glasovi koji čitaju beskrajne eseje o Lacanu i Baudrillardu i povijesti umjetnosti ili o suvremenoj drami svakako trebali biti neugodni. Glazbene emisije sigurno neće biti melem za zvjerinje uši.

I stvarno, imali smo mirnu noć. Zbunjeni Jura se nekud zavukao i primirio, tek se ponekad tiho prošuljao ovamo ili onamo. Očito nije igrao nogomet s s ptičjim strvinama.

Ujutro otvaram tavan. Nigdje plijena ni znakova krvavog pira. Vijetkongovski psihološki pristup razbijanja morala preko zvučnika za sad je upalio. Nešto mi govori da se rat tek ima rasplamsati.

- 14:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Kako se istjeruje sitna zvjerad s tavana?

Web međutak.

Nisam odolio vrzinu kolu. Opet utipkam naslov u tražilicu, i opet mi odgugla tekst s bloga. Plus drugi, koji govori o guglanju prvog teksta. A samo sam htio pronaći broj neke službe koja bi se mogla baviti time. Nema veze, našao sam priču Ksavera Šandora Gjalskog!

Možda da ga namamim alkoholom? Ne znam zašto mi je to palo na pamet! party

- 13:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Legenda o picokima

Mnoga mjesta sjeverozapadne Hrvatske imaju jednu legendu koju će vam u Podravini, Zagorju ili Turopolju rado ispričati. Priča otprilike ide ovako: Turci opsjedahu grad, a kad je već nestalo streljiva i hrane, branitelji se odluče na rizičnu podvalu. Ispale iz topa dobro ugojenog kopuna, ili piceka, ili kokicu, uglavnom, posljednje od svoje zalihe. Kad sultanu donesu neobičan projektil u njegov čador, on objavi prekid opsade i povlačenje. Ako nas gađaju tustim kokama možemo ih opsjedati dovijeka, ajmo mi ča, zaključi sultan. I tako se grad spasi.

Tako ja jutros u novu provjeru na tavan. Zerdav Jura je opet igrao nogomet noćas, kao da ih je, majke ti, bilo dvojica. Žena se spustila u dnevnu sobu, popila pilulu za spavanje i onesvijestila se do jutra. Otvorim, nigdje nikoga, a na staroj škrinji za krumpir čak dva bezglava goluba! Sad već nisam tako gadljiv kao prvi put pa malo razgledam. Nesumnjivo su golubovi, iako bezglavi. Oko njih, gotovo s ukusom servirano, nešto zrna kukuruza ispalo iz želuca. Ovi su se bar najeli pred smrt! Čudim se neobičnoj urednosti. Nigdje ni kapljice krvi ili nereda iz droba. Mekane, pernate, isisane vreće. Pokupim ih u kutiju za cipele.

Nisam mogao da se ne nasmijem. Točno je što se kaže o lasičjoj lukavosti i drskosti. Eto, morao sam se zamisliti! Jučer sam mislio kako sam mudar, kako sam joj objed uskratio. I evo mi odgovora. Imam ja, braco, hrane dovjeka! Ili: hoćeš i ti malo? Nije beg cicija. Ili: dođi sutra opet pa će ih biti četiri. S umakom i krumpirićima. Ili: glupi ljudi, tu mi smetaju, sad još imam nova usta za hraniti... vidi ga koliki je, a ima i ženku.

Vrlo dobro! Dostojan protivnik. Ogledam se okolo. Pronađem neki stari sanduk za streljivo, baš odgovarajuće veličine, i blokiram prolaz iza daske. (Bez brige, nisam prolupali branitelj. Nemam ništa eksplozivno u kući. Sanduk je iz prvog svjetskog rata, prvoklasna austrougarska kvaliteta, moj pokojni djed je unutra držao čavle i stare klanfe). Ako je vani, nek se pomuči oko ulaska, ako je unutra, već ćemo vidjeti. Ovaj sultan ne prekida opsadu!

- 00:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.05.2008.

Zerdav je i dalje živ i zdrav. I ljut.

Vikend smo proveli uglavnom izvan kuće, pa i izvan grada. Živo me zanimalo kako stoje stvari na tavanu. Lupež se ozbiljno primirio, ali čuli smo ga. Papar nije pomogao, tapka on i dalje. Opreznije i tiše, ali tapka.

Otvorim vrata izbe, naglo koliko se to može, budući da zapinju. Ali ovaj put sam ga vidio, tu lupešku glavicu. Virio je iza jedne prikucane daske uz gredu koja nosi krov, baš na mjestu gdje sam procijenio da mu je ulaz u carstvo koje namjerava utemeljiti na mom tavanu.

Gleda me drsko u oči. Prvi put nije zbrisao iz vidokruga, iako nije izlazio iza svog grudobrana, stare daske. To me osvijestilo u prilično praktičnom smislu. Prijetio sam mu smrću, ali kako to izvesti dvorukom kuhačom? Nisam lovac, niti sam ikad bio, pa da imam pušku ili kakvo drugo oružje. Konfiguracija terena je također na njegovoj strani.

- Slušaj, Jura, ne znam kakvi su ti planovi, ali ovdje ne možeš ostati, - lijepo sam mu krenuo objasniti situaciju, ali on je samo zurio u mene.

Koraknuo sam naprijed, spustio kuhaču miroljubivo, i tada se na mene obruši oblak muha. Odvratnih, zunzarastih, onih s crvenim i plavim trbusima. Otvorim brzo kosi krovni prozor i razmašem se bezveze okolo, kao da hvatam muhe. Što sam, zapravo, i radio. Ali lupež Jura i dalje samo zuri, pušta i neki zvuk iz grla. Primaknem se još korak – dva, i taman da ću opet zaustiti „Slušaj, Jura...“ (nema čovjek neke osobite inspiracije u takvim trenucima), a on nestane brzinom munje. Masa u kretanju kroz uski koridor koja se približava valjda je ipak učinila svoje. I dalje je romorio iza daske, nevidljiv duboko u mračnom procijepu.

Vidio sam i zašto! Na podu jedno otrgnuto krilo, dok drugo viri iz nekakve smrdljive bezoblične mase. Suzdržim poriv na riganje i pošaljem ženu po vrećice. I dok je Jura Zedrav ljutito negodovao iz svojeg skloništa, pokupim napola pojedenu pticu. Bila je topla i vrlo, vrlo meka. I velika. Čudno velika. Ni kljuna, ni glave, ni bilo čega prepoznatljivog, ali mogao bih se zakleti da je krilo svrakino, a ne golublje.

- E, pa, Jura, danas nema večere! – rekoh pobjedonosno dok sam vrećicu nosio u smeće, ignorirajući leptire u vlastitom želucu. Žena me čekala na ulazu tavana i gledala velikim, prestrašenim očima, a ja sam složio pravu indijansku facu: pih, nije to ništa, ovo je veličanstven dan za umiranje.

Vratio sam se na tavan, ali Jure nije bilo. Posuo sam još papra i poprskao prostor nekakvim osvježivačem, neučinkovito, znam, ali tek toliko....

Tako smo odnijeli prvu pobjedu u malom ratu. Protivnik je ostao bez ručka. Prekinuli smo ga usred gozbe, nije čudo da je ljut. I vrijeme je!

On se počinje ljutiti, ja prestajem.

- 00:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.05.2008.

Ironija kune i lasice – vrzino kolo

Napisah neki dan: ...nema guglarije koja će korisno odgovoriti na ukucavanje: kako se istjeruje sitna zvjerad s tavana?

Provjerim, tek toliko, još jednom danas. Uz prijašnje neupotrebljive tekstove moćna pretraživačka mašina izlista i moj post Imaš kunu?

Bolje da više ne provjeravam, uplest ću se u vrzino kolo kad se i ovaj tekst pojavi u rezultatima pretrage...

- 15:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Reality check

Dan u Zagorju. Provjeriti živicu prošli put posađenu i pošišati staru. Nešto drva nacijepati. Jesti, piti. Usrećiti svime time jednu staricu. Odrijemati na kauču prije povratka. Jesti, piti.

To stvarno nije bilo teško!

Prije koji mjesec bilo je poput robije. Prije godinu dana - nemoguće. Svaki put se iznova pitam kako je to doktor Nadležni provalio u moju glavu i koji je to prokleti šeraf poštelao (hrv.: vijak pritegnuo)?

Bolje da ne znam! pjevafinonaughtywinksmokin

- 00:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 17.05.2008.

Imaš kunu? Imam, zapravo. Ili je lasica...

Ako ste koliko-toliko redovan čitatelj onda znate da mi je blog pun kojekakvih likova, podjednako ljudskih, mitskih, biljnih i životinjskih. Pa, molim, pozdravite još jednog gosta!

Počelo je prije više tjedana. Najprije treba reći da spavamo u potkrovlju, u sobičku u koji se popnemo svaku večer. Kao i na mnogim tavanima, tako je i kod nas. Između plafona sobe i sljemena krova postoji uzak prostor, kroz koji zviždi vjetar i ponekad kaplje kroz krezubo krovište. Pokraj sobe je jedna izba, široka oko metar, koja obilazi sobu u obliku slova L. Do izbe vode mala vrata i to je jedini pristup tom uskom prostoru između plafona i krovišta. Malo komplicirano, ali nužno za uvod.

Prije koji tjedan čuli smo mačku na krovu. Bila je topla noć, a mačka je bila bučnija nego obično, no u žaru lova i to se dogodi, čak i mačkama. Daleko od toga da bi nam to remetilo san. Susjedov debeli mačak, otkako nemamo svog, često došeće do balkona u potrazi za vrapcem ili drugom zanimacijom. Ponekad dođe kroz dvorište, ponekad kroz vrt pa gore prema balkonu, ponekad preko novije, susjedne kuće na koju se naša naslanja kao stari pijanac. Ponekad patrolira na cesti ispred kuće. Nije on jedini od mačjeg svijeta u našem susjedstvu, pa sam često pomislio kako je predebeo i prelijen da se penje na krov. Za to treba savladati jedan bor u dvorištu i tanku granu koja služi kao most do susjedovog krova.

- To je sigurno mlada mačka one druge susjede, kad ima mlade ide u lov, - mudrovao sam svojoj Voljenoj.

Ali jedne noći začujemo kako je jako zaštropotalo, odmah kraj lijevog zida. Malo smo skočili.

- Mater joj bezobraznu, skočila je unutra! Na tavanu je. – zagunđao sam nezadovoljno. Pronašla je neku rupu među crijepovima. Tapkala je po prostoru nekako sitno. Da nije štakor? Nemoguće, nema tako teškog štakora. Kraj svih tih mačjih ophodnji, nikad nismo vidjeli štakora u kući, čak ni u podrumu.

Par udaraca šakom u bočni zid riješilo je stvar. Ili se umirila, ili otišla. Ujutro, za danjeg svijetla, zavukao sam se u izbu provjeriti stanje i ništa nisam našao. Ali iz tjedna u tjedan, najprije svakih nekoliko, a potom već i svaku noć, pa i dan, šuškanje i zvukovi postajali su sve učestaliji i sve jači.
Provjeravam ja opet, i opet ništa. Da nije poltergeist? I njega smo imali u gostima, ne bi me čudilo. Sad već hoda kao gazda i ne uznemirava ga kad mu kucam.

Bit će da nisam dobro gledao u tavanskom polumraku. Jučer, nakon što je otplesao kao na rolerkosteru čitavom dužinom potkrovlja, naš gost me prvi put razljutio. Provalio sam u izbu odlučan uhvatiti ga na djelu i riješiti stvar. Ponio sam divovsku dvoruku kuhaču i vrećicu papra. Nisam se mislio boriti kuhačom, trebala je poslužiti za istjerivanje, a potom za nanošenje papra na nedostupna mjesta. Ali, imam što vidjeti! Na staroj škrinji gomila golubljeg perja. Ti boga, kolika je to mačketina koja tamani golubove bez da ostavi i koščicu, samo perje? Nitko od susjeda ne drži risa, sve su to ipak hranjene kućne mačke koje love iz sportskih pobuda... Doduše, netko ima sokola koji katkad doleti na susjedovu terasu, ali taj se sigurno ne zavlači pod crijepište i sasvim sigurno ne tapka četveronožno! Ljut radi moguće strvine na tavanu, sad ovo više nije šala, nije ni zdravo, pretražim prostor malo pomnije. I opet opsujem, u jednom kutu lijepa hrpica... Frajerica si je zahod napravila u mom tavanu! Ah, fuj! Sreća što su mikroklimatski uvjeti suhi, pa sam prošao bez smrada i drugih gadosti. Uzmem lopaticu i vreću, počistim sve što se da i što se ne da i naspem sve uokolo paprom, onako, lijepo i obilno. Kišući, spustim se na tuširanje, zdvojan. Je li utekla ili se negdje sakrila? Što ako sad neće moći van, kad sam prepriječio i začepio, sve onako improvizirajući, moguće prolaze među gredama i crijepovima? Jesu li poduzete mjere dovoljne? A ništa, pustit ću lopova van kroz stan, ako se uspaniči već ću ga čuti.

Zapalim cigaretu na prozoru prema ulici, sušeći kosu na toplom vjetru. Već se smračilo. Pušim, zjakam niz cestu, kad začujem štropot gore lijevo u oluku. Aha, fino, vani je! Micamicamica!, pozovem je, da napokon upoznam našeg neželjenog tajanstvenog podstanara. Hajde, micmicmic, neću ti ništa, da vidim koja si, uporan sam dok iskrivljujem vrat gledajući prema gore. I tada se bljeskom munje pojavi sitno, lopovsko lice, pogleda me krupnim crnim očima i smjesta nestane nazad u oluku. Što, koji vrag!?? Micamica! Opet isto sitno lice, podrugljivo.

- Pa ti nisi mačka! – viknem na sav glas, onako blesavo iskreno začuđen, - Ti si nekakvi jebeni mrmot!!!

Srećom po dobrosusjetsku politiku, nikoga nije bilo na ulici. Pozovem Jedinu Voljenu i uzbuđeno joj pričam što se razotkrilo, pokazujem joj lijevo gore prema oluku, ali ništa. Ni lika ni djela, ni glasa ni šušnja! Moja žena stoički uzdahne: eh, tko sve nije gostovao u našoj kući, pa slegne ramenima.

Odem odmah na net, kao pravi lovac i sakupljač novog doba. Bit će kuna ili lasica. Zlatica, bjelica, mala, velika, tko bi ga znao, vidio sam joj samo lupeško lice. Vražju mater! Vrijeme je lovostaja, kaže wikipedija.

Rješenje problema morat ću pronaći sam. Jer nema guglarije koja će korisno odgovoriti na ukucavanje: kako se istjeruje sitna zvjerad s tavana?

- 00:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 16.05.2008.

Što možemo naučiti od ptica ili cjeloživotno obrazovanje na balkonu


Akademija
u krošnji. Muzika i
matematika.

- 00:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.05.2008.

Neslana kozmička šala i jedan grm


Procvala bazga.

Prisjećanje na mirisni, nevjerojatno sladak sok od bazge koji je moja baka znala praviti.

Moj djed znao je kako sklepati daščaru u dnu vrta. Tamo smo odlagali alatke, kao mali tamo sam se često igrao.

Djedovi i bake znali su mnogo korisnih stvari. Kad se što sije i sadi, kako se gradi i kako se popravljaju predmeti. Predmeti! Sjećam se tog njihovog sakralnog, a opet tako trezvenog odnosa prema običnim, upotrebnim, kućanskim predmetima.

Gledam kako danas ništa više ne znamo. Znam samo buljiti u ovaj prokleti ekran. Um mi je preopterećen gomilom beskorisnih i sasvim neželjenih podataka. Rasplinut će se u apstraktnim i besmislenim šemama koje, nekom zlom magijom, mimikriraju kao važne ideje.

Procvao je stari grm bazge u dnu vrta i ja se hvatam za glavu. Miris preslatkog soka je zauvijek izgubljeno sjećanje. Svemoćna i sveprisutna civilizacija, apstraktna i beskrvna, ponudit će mi rješenje. Neki ljudski ološ iz marketinške industrije dograbit će razbojnički ovaj moj lucidni trenutak bistrine, postavit će staklenku neke bljutave tekućine na policu supermarketa i pozvat će me s ljigave reklame: „Želite li PRAVI bakin sok? VI ćete kupiti Bljutko, i sjećanja će zaživjeti...“

Procvala je bazga, oblijeću je bumbari i pčele. Mene je zadesila neslana kozmička šala. Biti čovjek, a ne bumbar, vrabac, drvo ili grm.

- 00:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 14.05.2008.

Zlatousti i kraj povijesti

- Zlatousti, znaš, mi mislimo da si malo staromodan.
- Hvala na komplimentu.
- Ne, ne! Malo si arhaičan. Ideje su ti zastarjele...
- Kako ideje mogu zastarjeti?
- Pa kad ih vrijeme pregazi...
- Ne postoji vrijeme.
- Ah, napokon moderna ideja! Sigurno misliš na „kraj povijesti“ u kojem živimo.
- Ne postoje moderne ideje, magarci! Već tisućljećima živimo povijest kraja.

- 03:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.05.2008.

Zlatousti o ekologiji

- Zlatousti, što misliš o ekologiji?
- Ne postoji takvo što.
- Pa zar ne treba paziti na okoliš?!
- Mi smo okoliš.

- 14:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.05.2008.

Ne bu njega niko...


Prhnuo vrabac.
Bučna kosilica u
susjednom vrtu.

- 06:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 09.05.2008.

Poserem ti se na propagandu besramnu...

Umjesto da sjednem na omiljeni prag balkonskih vrata postavio sam plastični stolac, jedan s hrpe u kutu balkona, raskrčio komad plastičnog stola (na kojem preko ljeta žive kaktusi), smjestio se udobno, instalirao pivce nadohvat ruke i otvorio najnoviji broj Svjetlosti. Ležerno, kao na reklami, otvorim časopis i krenem listati da provjerim je li zaživjela nova rubrika. I, bome, je! Homo ludludens presents u tiskanom izdanju. Tu je Berix. Na žalost, urednici se nije svidjela legendarna Berixova krivulja pa je zastupljen postom o samopromatranju, također dobrim, a tu je i nezaobilazna Irida, kraljica alternative na blogu. I Zlatousti ponovno u svom stupcu.

Listam dalje. Razgovor s afričkim svećenikom. Onda naslov „Zen i nesvjesno“. E, jesmo zapadnjaci! Svaki koan završava sa „...i onda se učenik probudio“, a mi odmah o tome kakve zen ima veze s nesviješću... Pa onda članak o štetnosti fluora. To je i tema broja. No dobro, to sam već znao, otkako ne perem zube kalodontom ni zubara više ne trebam. Onda poslastica o „svetoj arhitekturi“, pa novosti iz Visokog o bosanskim piramidama, a tu je i tekst voljene mi... ah, kako je pametna!

Listam tako svoj novi magazin, sunce, toplo, ptice pjevaju, pivce klizi, kad najednom, posred slike hrama u Luxoru – pljac! – sasvim malo, sićušno, ptičje govance! A koga vraga?!!

Pogledam gore prema oluku u kojem je nešto zaštropotalo:
- Ti! Vrabac!!!!!

- 00:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.05.2008.

Zlatokosa o vječnoj ljubavi

- Zlatokosa, hoće li me on zauvijek voljeti.
- Samo ako te oduvijek volio.
- Misliš, ako me zavolio otkako smo se upoznali.
- Ne. Ako te volio i prije nego što ste se upoznali.

- 00:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 07.05.2008.

Vrapčji treći svijet


Na Pantovčaku
mršavi vrabac. Danak
privilegija.

- 00:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 06.05.2008.

Zlatousti i nada

- Zlatousti, što je suština vjere?
- Nada.
- Što je onda u srži bezvjerstva? Beznađe?
- Također nada.
- Ali to je dijametralno suprotno!
- Jest vama. Ali krajnja točka susreta je ista za sve.
- Objasni, objasni, molimo te!!
- Nema se što objašnjavati.
- Reci nam tako da shvatimo!
- Pa eto: vjernik se nada da bog postoji, nevjernik se nada da bog ne postoji. Svatko ima svoje razloge, nada je ista.

- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.05.2008.

Željezno doba

Debeli vrabac sletio je na prag balkonskih vrata. Pristojan, ne želi ući u kuhinju bez poziva. Samo provjerava što je sa mnom: čitav božji dan proveo sam u kući.
- Imao sam posla, - velim ja njemu, i još nakitim kako sam bio čitav dan zgrbljen nad kompjutorom, eto jada, dok vani sunce sja, ali što se sad može... Nisam mu, naravno, rekao kako sam si sam natovario taj posao, nitko me nije prisilio.

Vrabac je slegnuo krilcima, zadovoljan što smo izgladili prepirku od neki dan kad smo se sporječkali oko prvomajskog graha.

- Daj, Vrabac, pa ne bih se valjda radi toga durio... stvarno nisam imao vremena. – nastojao sam ga primiriti.

Samo me mirno promatrao. I on i ja smo znali da lažem, i on i ja smo znali da lažući njemu lažem sebi. Ali nije ni Debeli Vrabac neki cvijetić, nemojmo biti naivni!Ako baš hoćemo istjerati stvari na čistac, onda kažimo sve do kraja. Kao, brine se gdje sam, da se nisam slučajno naljutio. I on i ja znamo da je došao žicati nešto za klopu, nakon što već dva dana ništa nije izletjelo, ni stolnjak da se istresao.

Ipak, naše prijateljstvo nije licemjerno, niti smo zlonamjerni, to znamo i on i ja.

Željezno je doba, kaže drevna predaja, vrijeme kad su sva stvorenja naučila lagati. Od tada stalno lažu i ne mogu si pomoći u tome.

- 00:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

Bronze Age

Jedina voljena otperjala je u još jednu od akcija spašavanja: tješenje ucviljene prijateljice. Nikad se nisam mogao načuditi koliko ima nesretnih žena na svijetu, i koliko ih ima potrebu zvati baš moju ženu. Ja se pak bavim tekstom koji će mi jako slabo platiti. Tješi me to što pišem o knjizi o kojoj će biti malo ili ništa napisano u našem slavnom kulturnom prostoru, tako da mi ostaje iluzija kako radim nešto korisno. Prisjetim se kako sam prije dvije godine, prije nego sam dospio kod doktora Nadležnog da me izliječi od toga što sam normalan (i kako bih mogao opet funkcionirati u nenormalnom svijetu), kako sam, dakle, bio carski plaćen za najblesavije i najgluplje tekstove koje sam uopće mogao zamisliti da bih ih mogao pisati. Naravno, nisam dobro kotirao kod urednika. Ne, ne zato što su mi tekstovi bili glupi. Prigovarao mi je da su previše pametni, koliko god sam se trudio. Na koncu, on je inzistirao na glupim temama, sve što je iole mirisalo na ljudsko, na duh, glatko je odbijao. Molim, ne žalim se. To se zove tržište. Niti si umišljam da sam osobito duhovit ili čovječan. Jednostavno: gledaš i ne vjeruješ. Logika ti govori da će sve biti bolje ako se potrudiš raditi što pametnije, ali neka druga logika koju nam nameće ono što nazivamo „društvom“ odupire se tome. „Pametno, pametovanje, filozofiranje“ su odjednom negativni pojmovi. Još je moj djed govorio, pa u skladu s tim i postupao, kako „raditi pametno“ znači pojednostaviti stvari i u konačnici si olakšati život. Gotovo je s tom logičnom logikom. Pamet je izgubila svojstvo ljudske jednostavnosti razumljive svakom čovjeku i postala „praviti se važan“ i „bezveze komplicirati“.

I tako sad prevrćem jednu pametnu knjigu, igram se kao pas sa slasnom kosti, ne bih li pojednostavio njezin sadržaj u prihvatljiv novinski prikaz i tako napravio jednu pametnu i korisnu stvar u svom životu. Reći će mi da sam lud. Još gore, reći će da sam glup. Biti lud je moderno, i marketinški vrlo isplativo, jer svatko misli kako je originalno oponašati nekakvu nazovi-ludost. Društveno je neprihvatljivo odbijati oponašanje. To je glupo. Slušaj, produciraj gluposti, i platit će ti se. To je pametno.

I eto opet neobičnog osjećaju retrogradne civilizacije. Hermesov sljedbenik, neki šepavi kovač, iskovao je u svojoj svetoj vatri bakreni nož ili sjekiru. Bio je to pametan potez, kompliciran postupak neshvatljiv njegovim suplemenicima koji su još uvijek mahali kamenim kopljima. No, on im je unaprijedio i pojednostavio život. Danas živimo u demokraciji. Nema poglavice koji će reći: ljudi, ovo je pametno, od sada ćemo tako. Danas će neki „kovač“ iskovati pametnu knjigu, ali nema odgovornog poglavice. „Budalo, zašto bi pisao o tome, piši o kamenim sjekirama!“, podsmjehnut će vam se vođa čopora i iskreno se čuditi potrebi kojekakvih luđaka da stalno pametuju. Gle, kuje bakar, kraj svih tih divnih kamenih sjekira!

Samo bi se pravio važan.

- 16:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

Neolitik

Dan u Zagorju. Umjesto sjedenja pred spiljom, mnogo kopanja i sađenja. Polagači cijevi porušili su punici plot uz cestu i ostavili popriličan nered. Naša zadaća bila je pomoću poprilično kržljavih alatki posaditi dvadeset pet metara živice na novonastaloj pustoši. Tako će zagorski vrapci opet imati mjesto za stanogradnju i demografski razvoj, plus faktor seoskih mačora koji se uvijek pobrinu za ravnotežu.

Ugodan umor i osjećaj da su svi mišići na svom mjestu i u funkciji. Ispada da i nisam tako star! Općenito je ta strepnja pred starošću precijenjena: zrelost je pravo stanje. Malo kostobolje nikog još nije ubilo, luda mladost – mnoge.

Kod biljaka je to malo drugačije. Poseban je osjećaj kad čovjek posadi mladicu. Pogotovo čitavu borbenu liniju na bojišnici protiv prometnice. Osjećaj da spašavaš komadić svijeta, makar se taj komadić zvao i – vrt. Za razliku od spiljskog čovjeka koji je začeo civilizaciju posadivši prvi vrt po uzoru na sjećanja koja su mu prenijeli njegovi bogovi, mi danas vrtom spašavamo svijet pred civilizacijom. Nešto kao obrnuti neolit.

Hrana poskupljuje, gorivo poskupljuje, život poskupljuje i pokazuje paradoks: život je jedina roba koja poskupljuje tako da pri tom još manje vrijedi.

Zalili smo živicu.

- 20:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 02.05.2008.

Caveman

Ovo zakašnjelo rano proljeće pretvorilo mi je kuću u spilju. Srećom, ne u vlažnu spilju. I umjesto da kao djeca globalnog zatopljenja odmah skočimo iz zime u ljeto, kako smo navikli zadnjih godina, opet se moramo baktati s ranim proljećem, koje još i kasni. Prevrtljivije je od mlade žene.

Na balkonu toplo, čak i vruće, a u kući hladno. Ne stvarno hladno, ugodnih sobnih osamnaest, ali ne sada, ne danas. Ne u rano proljeće. No, baš onako – spiljski.

Kao pravi spiljski čovjek koji odmara na ulazu u svoj dom, i ja sam sjeo na prag balkonskih vrata, svoje omiljeno mjesto još od djetinjstva. Starim. Tradicionalan sam, s godinama sve to više. Njegujem običaje predaka. Poput svog starog, ili djeda, Bog im dao pokoj duši i rajsko naselje, u potkošulji rebrastoj pod prstima sjedim i pušim, promatram nebo na jugozapadu i prognoziram sutrašnje vrijeme. Očitavam let ptica. Znam da sve znam što bih morao znati.

Nitko nikuda ne može zakasniti u ovom krugu, pa ni preuranjeno proljeće koje dođe kasnije.

- 17:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.05.2008.

Sindikalna nesvijest

Vrapce, kosove i druge ptice nadglasali su sindikalni prosvjednici. Uz pomoć zvučnika i razglasa. Probudili su me, i ne jednom sam ih opsovao: kog vraga ne idu u Maksimir na taj svoj proleterski grah? Prisjelo mi je odšetati na kavu do Keglića. Veliku livadu na kojoj kakaju pesi, negdanja vojarna vojvode Rudolfa koja se danas diči imenom trga Franje Tuđmana, okupirali su lumpenproleteri, oni koji nisu sjeli u auto i otperjali iz grada zakrčiti ceste prema jugu. Kasnije vidim na vjestima: nije ih bilo tako puno, ali još gore, bili su na samom Kegliću. Dobro da sam ostao doma.

Pospan i bunovan, još u pidžami, stojim na balkonu i pokušavam razabrati što se to deru preko zvučnika. Ipak su malo predaleko da bi bili razgovjetni, a ptičji zbor u ogromnoj krošnji jasena također se ne da omesti. No ne moram ih čuti da bih znao što govore. Rekao sam debelom vrapcu koji je već zauzeo svoje mjesto na ogradi balkona:
- Oni bi veće plaće i jeftiniji život. Ma nemoj! Tko mene pita? Ili tebe? Slušaju ove muljatore koji ih pujcaju protiv drugih kriminalaca, a ni sami nisu bolji. Kokošari! Propale su im tvornice jer su ih potkradali po sitno svaki dan, onda su se začudili kad su se pojavili majstori i pokrali na veliko.

Voljena je preko praznika otišla posjetiti mamu u Zagorje, tako da sam imao sve razloge biti mrzovoljan. Vrabac je nakrivio glavu i rekao:
- Cvrk!
- Ne, neću na grah u Maksimir. - odgovorio sam mu, - Danas ću skuhati juhu od gljiva iz vrećice.
Vrabac strese krilima i glavom, a perca mu se nakostriješe.
- No, nadrobit ćemo unutra kruha. Bit će dobro. Gusto i hranjivo! – umirio sam ga.
Tu se vrabac silno uscvrkutao pa sam ga morao prekinuti:
- Slušaj, vrabac, ako ti se ne sviđa, a ti lijepo odleti do Maksimira! Ne možeš mene slati na grah, a onda prigovarati jelovniku kad velim da ćemo kuhati doma... Ne idem na gradonačelnikov grah, i gotovo! Rekao je da će svi jesti iz istog kazana. Hvala mu lijepo, ne ja! Još će mi se dogoditi da kaže: evo Ludlud, jedi mi iz usta...
- Živ-živ!
- E, pa, ja nisam ptica, ako nisi primijetio!

- 13:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.