Ilija Gromovnik protutnjao je sinoć vrlo nisko iznad krovova i nekoliko strijela hitnuo vrlo blizu. Ne zna se je li došao pozdraviti svoje štovatelje i prizivače koji su baš imali veliki koncert na malom trgu našeg grada, ili ga je put slučajno nanio baš ovuda. Dobro je došao, rashladio je noć. U mojoj spilji on nikad ne prouzroči strah, o tome svjedoči sasvim mala ikona iz nekog grčkog manastira, poklon dragog prijatelja s jednog vrućeg putovanja. Rado sam je objesio na kuhinjski zid, jer danas je nemoguće ili možda vrlo teško pronaći svete sličice gromovnika Peruna. Osim toga, Ilija Tišbijac jedan je od dražih mi likova iz Starog Zavjeta, odmah negdje uz Jonu. Vidi se da volim osobenjake. |
|
- Zlatozubi, mili, mužiću moj, jučer sam čitav dan peglala... |
- Volim te, Zlatokosa. |
|
Kroz zelene kasnosvibanjske krajobraze mirnog i zrelog proljeća provalilo je s juga lako konjaništvo pukovnika Jare i razlilo se dolinama rijeka, zaposjelo sela i gradove. Prethodnice ljetnog Carstva Sparine i vreline svih elemenata nakon što Vatra zagospodari svijetom i uspostavi svoju vlast. Jarke dolame Jarinih draguna potaknut će klimatizacijske uređaje i grijalice hlađenja zahuktat će se diljem hemisfere, razjarivši Jarine konjanike još i više. Sve će ključati kao u kotlu, dok ne ohlade koru svijeta kasne kolovoške kiše. |
Sad se već Juru može češće vidjeti. Malo je razdražljiv i nepažljiv. Ne znam je li to zbog seroquela iz jajeta ili zbog začepljenih prolaza. Ne čujemo ga više na tavanu. Ali ga vidim kako se smuca po krovu noću. Preko dana se valjda zavuče u susjedovu živicu, odmah uz cestu, uz zidić prema našem dvorištu i uz veliki susjedov bor preko kojeg se i penje na krov. |
Vrag je već odavno odnio šalu. Prije novog pokušaja s jajetom i prije nego odem kupiti „gvožđe“, tu minijaturnu zamku za lisice, odlučio sam pokušati s posljednjom humanom opcijom. Odoh tako do grada i kupim pur-pjenu, neku građevinarsku đavolštinu za zaštopavanje pukotina. Još sam lijepo pronašao nekoliko crijepova u dvorištu „Kemoboje“ gdje sam to kupovao. Pokupim ih i sve zajedno dopremim na tavan. Oboružan plastičnim rukavicama, kirurškom maskom, zamotan kao beduin, zavučem se najdalje što sam mogao do problematičnih pukotina i našpricam ih sa smjesom. Nekako se provučem do najveće pukotine, one pod samim sljemenom, i uglavim između dva crijepa krhotinu onog kojeg sam donio iz grada. Nekako je lijepo sjeo i ja ga pričvrstim pjenom. Čudo jedno kako ta pjena bubri! I kako je ljepljiva. I kako se teško skida s kože... |
Nisam mogao izdržati i, poput pravog amatera, svakih sam sat dva otvarao tavan da vidim – je li nasjeo? Ponekad bih ga čuo, i čim se primirio ja sam dolazio ćiriti. Je li pojeo naše kukavičje jaje? |
Odlučili smo pokušati metodom koju je predložio tajnoviti Z., da beštiji u jaje podvalimo sredstvo za spavanje. |
Čitavo popodne šljaka na tavanu. Nešto sam odspavao do ručka, jer je Hun Jura divljao čitavu noć. Otišli smo na objed kod prijatelja, kupili u gradu par ratnih logističkih potrepština, a onda sam se bacio na tavan, ne bih li kako pokrpao najsumnjivije rupe. Bezuspješno. Mjesta su beznadno nedostupna. S manjima se da nekako i na daljinu, pomoću „štapa i kanapa“, ali jedna najsumnjivija rupa pod samim sljemenom, podlo postavljena između nosive grede i crijepa (što objašnjava i zašto nikad ne pada kiša kroz nju pa je nismo ni primijetili), ostala mi je nedohvatljiva. Zavukao sam se koliko sam god mogao, ležao u svinjcu punom prašine, perja i, vrlo vjerojatno, lasičjeg dreka, i pokušavao postaviti dasku poprijeko i prikucati je uz gredu, dok su mi noge lamatale jer su se stalno sklizale s klimavo postavljenih ljestvi. Još sam se trzao na svaki šušanj negdje iza uha očekujući podlog Juru da iskoristi moj nezaštićeni položaj za napad. Prljav od glave do pete, s punom vrećom zvjerinjeg smrada svake vrste, oznojen gore nego kad sam radio na baušteli, morao sam se povući s prvim znacima sumraka. |
Oduvijek sam vjerovao u alkemijsku moć srebra. Pa ako je riječ „moć“ možda malko nadobudna, svakako sam vjerovao u njegovo alkemijsko svojstvo. |
Probudismo se s podočnjacima, pijemo popodne jutarnju kavu. Jedan dan i jednu noć imali smo koliki toliki mir, a onda je opet počelo. Voljena nije ni dolazila spavati u krevet, radije je ostala na kauču u dnevnoj sobi. Ali i tamo joj je tancalo s plafona. Treći program radija možda ga je na neko vrijeme zbunio, ali Jura the Weasel brzo je shvatio trik. Zapravo, samo se još više razjario. Kao da nam odred kozaka igra polo mrtvim teletom negdje nad glavom. I bočno. I skoro iza svih zidova. Nadam se samo da Jura ne igra nogomet kakvom mrtvom ptičurinom... |
Nazvali smo Veterinarski fakultet. Dobar dan, dobar dan, možete li nam dati savjet, zvijerčica nam se naselila na tavan, evo spojit ću vas... |
Instalirali smo ultrazvučni aparatić u nadi da u kategoriju „i drugo“ svega što rastjeruje spadaju i lasice. Ne spadaju. Doduše, u specifikaciji proizvođača stoji kako treba pričekati koji dan da djelovanje uhvati maha, ali zerdav Jura i dalje veselo skakuće. Odnio sam još jednu turu sitne krame s tavana i pronašao stari tranzistor. Baš me razveselio! Dao mi je ideju. Kako sam već provukao produžni da ukopčam aparat protiv nametnika, pomislio sam kako bih Juri mogao pustiti i malo glazbe s radija. Zapravo, malo govora, dapače, dosadnih govorancija s trećeg programa. Ja inače volim treći program, ali jednom zerdavu bi monotoni spikerski glasovi koji čitaju beskrajne eseje o Lacanu i Baudrillardu i povijesti umjetnosti ili o suvremenoj drami svakako trebali biti neugodni. Glazbene emisije sigurno neće biti melem za zvjerinje uši. |
Web međutak. |
Mnoga mjesta sjeverozapadne Hrvatske imaju jednu legendu koju će vam u Podravini, Zagorju ili Turopolju rado ispričati. Priča otprilike ide ovako: Turci opsjedahu grad, a kad je već nestalo streljiva i hrane, branitelji se odluče na rizičnu podvalu. Ispale iz topa dobro ugojenog kopuna, ili piceka, ili kokicu, uglavnom, posljednje od svoje zalihe. Kad sultanu donesu neobičan projektil u njegov čador, on objavi prekid opsade i povlačenje. Ako nas gađaju tustim kokama možemo ih opsjedati dovijeka, ajmo mi ča, zaključi sultan. I tako se grad spasi. |
Vikend smo proveli uglavnom izvan kuće, pa i izvan grada. Živo me zanimalo kako stoje stvari na tavanu. Lupež se ozbiljno primirio, ali čuli smo ga. Papar nije pomogao, tapka on i dalje. Opreznije i tiše, ali tapka. |
Napisah neki dan: ...nema guglarije koja će korisno odgovoriti na ukucavanje: kako se istjeruje sitna zvjerad s tavana? |
Dan u Zagorju. Provjeriti živicu prošli put posađenu i pošišati staru. Nešto drva nacijepati. Jesti, piti. Usrećiti svime time jednu staricu. Odrijemati na kauču prije povratka. Jesti, piti. |
Ako ste koliko-toliko redovan čitatelj onda znate da mi je blog pun kojekakvih likova, podjednako ljudskih, mitskih, biljnih i životinjskih. Pa, molim, pozdravite još jednog gosta! |
|
|
- Zlatousti, znaš, mi mislimo da si malo staromodan. |
- Zlatousti, što misliš o ekologiji? |
|
Umjesto da sjednem na omiljeni prag balkonskih vrata postavio sam plastični stolac, jedan s hrpe u kutu balkona, raskrčio komad plastičnog stola (na kojem preko ljeta žive kaktusi), smjestio se udobno, instalirao pivce nadohvat ruke i otvorio najnoviji broj Svjetlosti. Ležerno, kao na reklami, otvorim časopis i krenem listati da provjerim je li zaživjela nova rubrika. I, bome, je! Homo ludludens presents u tiskanom izdanju. Tu je Berix. Na žalost, urednici se nije svidjela legendarna Berixova krivulja pa je zastupljen postom o samopromatranju, također dobrim, a tu je i nezaobilazna Irida, kraljica alternative na blogu. I Zlatousti ponovno u svom stupcu. |
- Zlatokosa, hoće li me on zauvijek voljeti. |
|
- Zlatousti, što je suština vjere? |
Debeli vrabac sletio je na prag balkonskih vrata. Pristojan, ne želi ući u kuhinju bez poziva. Samo provjerava što je sa mnom: čitav božji dan proveo sam u kući. |
Jedina voljena otperjala je u još jednu od akcija spašavanja: tješenje ucviljene prijateljice. Nikad se nisam mogao načuditi koliko ima nesretnih žena na svijetu, i koliko ih ima potrebu zvati baš moju ženu. Ja se pak bavim tekstom koji će mi jako slabo platiti. Tješi me to što pišem o knjizi o kojoj će biti malo ili ništa napisano u našem slavnom kulturnom prostoru, tako da mi ostaje iluzija kako radim nešto korisno. Prisjetim se kako sam prije dvije godine, prije nego sam dospio kod doktora Nadležnog da me izliječi od toga što sam normalan (i kako bih mogao opet funkcionirati u nenormalnom svijetu), kako sam, dakle, bio carski plaćen za najblesavije i najgluplje tekstove koje sam uopće mogao zamisliti da bih ih mogao pisati. Naravno, nisam dobro kotirao kod urednika. Ne, ne zato što su mi tekstovi bili glupi. Prigovarao mi je da su previše pametni, koliko god sam se trudio. Na koncu, on je inzistirao na glupim temama, sve što je iole mirisalo na ljudsko, na duh, glatko je odbijao. Molim, ne žalim se. To se zove tržište. Niti si umišljam da sam osobito duhovit ili čovječan. Jednostavno: gledaš i ne vjeruješ. Logika ti govori da će sve biti bolje ako se potrudiš raditi što pametnije, ali neka druga logika koju nam nameće ono što nazivamo „društvom“ odupire se tome. „Pametno, pametovanje, filozofiranje“ su odjednom negativni pojmovi. Još je moj djed govorio, pa u skladu s tim i postupao, kako „raditi pametno“ znači pojednostaviti stvari i u konačnici si olakšati život. Gotovo je s tom logičnom logikom. Pamet je izgubila svojstvo ljudske jednostavnosti razumljive svakom čovjeku i postala „praviti se važan“ i „bezveze komplicirati“. |
Dan u Zagorju. Umjesto sjedenja pred spiljom, mnogo kopanja i sađenja. Polagači cijevi porušili su punici plot uz cestu i ostavili popriličan nered. Naša zadaća bila je pomoću poprilično kržljavih alatki posaditi dvadeset pet metara živice na novonastaloj pustoši. Tako će zagorski vrapci opet imati mjesto za stanogradnju i demografski razvoj, plus faktor seoskih mačora koji se uvijek pobrinu za ravnotežu. |
Ovo zakašnjelo rano proljeće pretvorilo mi je kuću u spilju. Srećom, ne u vlažnu spilju. I umjesto da kao djeca globalnog zatopljenja odmah skočimo iz zime u ljeto, kako smo navikli zadnjih godina, opet se moramo baktati s ranim proljećem, koje još i kasni. Prevrtljivije je od mlade žene. |
Vrapce, kosove i druge ptice nadglasali su sindikalni prosvjednici. Uz pomoć zvučnika i razglasa. Probudili su me, i ne jednom sam ih opsovao: kog vraga ne idu u Maksimir na taj svoj proleterski grah? Prisjelo mi je odšetati na kavu do Keglića. Veliku livadu na kojoj kakaju pesi, negdanja vojarna vojvode Rudolfa koja se danas diči imenom trga Franje Tuđmana, okupirali su lumpenproleteri, oni koji nisu sjeli u auto i otperjali iz grada zakrčiti ceste prema jugu. Kasnije vidim na vjestima: nije ih bilo tako puno, ali još gore, bili su na samom Kegliću. Dobro da sam ostao doma. |
< | svibanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |